Devetnaest nijansi duge

12.

(AN: Nastavak je ovdje! Stvari se počinju bitno komplicirati, zar ne? Koliko s istraživanjem prošlosti toliko i u razmišljanjima naše Lexi i hmmm... Trebala bih stati sa spojlerima. Nabacite glas i komentar da znam da još netko čita ovo ili mi samo recite kako vam se sviđa. Ly)

Azurna

Na krhotinama stakla koje su ležale na podu dnevne sobe preslikavala se svjetlost ulične lampe. Oči su nam lovile bljeskanje tih boja kao da će one donjeti odgovore. Zavjesa od mekog pamuka vijorila je na noćnom vjetru koji se šuljao u kuću kroz razbijen prozor. Jedino što se čulo bili su zrikavci. Svojom su smirenom pjesmom držali naše emocije na lancu.

Kamen je bačen.

Odluka je bila donesena.

Više nije bilo povratka, samo što u tom trenutku tako nešto nismo znali. Neviđeno zlo Savannaha upravo je doputovalo kroz moj razbijen prozor.

Theo je sjedio na kauču u dnevnoj sobi nedaleko od mene koja sam upravo donjela kantu kako bih ovo počistila. Zvuk sudaranja metle i komadića nekadašnjeg prozora omeo ga je u proučavanju poruke nad kojom je bdio.

"Molim te, nemoj to sad čistiti. To su komadići prozirnog stakla, lako se možeš porezati", čula sam ga kako ponovno gunđa. Moram priznati da ni najmanje nije bio oduševljen idejom da slušam naredbe neke nepoznate osobe koja mi šalje prijeteće poruke s sadržajem točno/netočno pronalaženje dokaza.

Ili mi baca kamenje u prozor.

"A tko će počistiti ako neću ja?" dobacila sam mu iznervirano. 

Ne mora biti ljut ako se sam upleo u ovo. Rekla sam mu da se drži podalje od mene. Ali, ne. Zašto bi me i jednom poslušao. On je uvijek u pravu i sve što se događa mora biti kako on kaže. Sagnula sam se da pokupim poveći komad smeća koji sad više ničemu ne služi, no odjednom me u glavi zahvatila razarajuća bol koja je samo sjevnula. Parket je potonuo odvajajući se od moga tijela.

Plutala sam.

Ravnoteža je pobjegla prvom prilikom ostavljajući me u valovima boli. Željela sam sjesti na minutu no zbog nesposobnosti da napravim išta kad se ovo stanje pojavi skliznula sam s ruba kauča i samo sjela na pod.

Nisam željela da se ovo dogodi. 

Ne pred njim. 

Ne sada kad konačno pronalazim dokaze.

Osjećam se kao smeće.

Svi uvijek misle da je predivno kada dobiješ pažnju. Kada si bolestan i svi skaču oko tebe. Nitko nema pojma. Iscrpljujuće je. Da ti nadu. Kad ju konačno prihvatiš onda ti ju oduzme istim onim zvukom i brzinom kojim ti je bila data. Odjednom te emocionalno te skrši. Napravi fizički i psihički kolaps u tebi tako da znaš da više nikad nikome ne bi trebao vjerovati. Niti se ičemu nadati.

"Lexi!" Theo je dotrčao kad je shvatio što s događa.

"Makni se", šapnula sam pokušavajući se sakriti od njega. 

Željela sam da ode. Da zaboravi na ovo i da se makne od mene. U namjeri da ustanem i odgurnem njegovu brigu od sebe još sam jednom skliznula s naslona za ruke sklopljenog uz kauč. Doduše, ovog puta bih zaista pala da me on nije primio i vratio gore.

"Jesi li u redu?" pitao je.

Ustala sam, ovog puta vidjevši kamo hodam. Magla mi se više nije razlijevala očima. Sjela sam na smeđu fotelju s druge strane kauča ispred kojeg je bio Theo. Pogled koji mi je uputio rasplakao me. Nije to bila tuga ili žaljenje koji su me nagnali da se radujem smrti. Bila je to ona potpuna nemoć i bespomoćnost koja mi nije htjela nauditi. Emocija se isplela iz njegovih očiju, doskakutala do mene i nemarno me pogledala.