Devetnaest nijansi duge

13.

(AN: Nadam se da nema grešaka. Iskreno se nadam. No ako negdje fali neko slovo ili je zamijenjeno nekim drugim, nemojte mi zamjeriti jer sam pisala nastavak u autu, hodajući po ulici, kad sam čekala u redu i još svugdje. Tako da zaista ne znam ima li grešaka. Ako vam slučajno ne odgovorim na komentare odmah, ne znači da neću, nego ću to napraviti kasnije jer ne stignem. Tek toliko da znate. Drago mi je da vam se sviđa priča. Nabacite neki komentar ili glas da vidim kako vam se sviđa ovo poglavlje. Ly)

Safirno modra

U nedjelju navečer razgovarala sam s Ruby. Šef odjela bio je zaista ponosan što će mi sa zadovoljstvom moći dati otkaz jer sam kasnila na posao onog dana kad sam stigla ovdje. Točnije, nikada nisam ni stigla. Cijela dva dana držao se ponosno kao da je on presveta uzvišenost našeg hotela. Tako je bilo sve dok se nije išao praviti važan pred poslovođom koji mu je odmah nakon toga pokvario cijelo veselje. Rekao mu je da sam sama dala otkaz. Nakon toga je kukao i žalio se pa mu je ovaj zaprijetio otkazom ako u roku od pet sekundi ne začepi. Umirala sam od smijeha na Rubyn način prepričavanja.

Jučer je bio utorak, Viviana je došla k meni s izlikom da sam joj nedostajala te, ako sam već tu, zašto se ne bi češće viđale. Zapravo se pojavila samo kako bi provjerila nisam li zapalila kuhinju ili nešto slično. Imam osjećaj da je otac i nju zadužio kako bi mogao imati otvoren pogled na to što radim. No najviše me iznervirala pojava Caleba od neki dan. Vidjela sam da se on i Theo ne podnose, no ne shvaćam zašto. Mržnja između njih dvojice nastala je i prije no što sam mu objasnila da je dečko na mom pragu očeva uhoda. Caleb je moj problem, ne njegov. Kad sam kod Thea mislim da bih ga trebala nazvati s obzirom na to da je rekao da će mi se javiti još u ponedjeljak. Kako je u nedjelju morao pomagati ocu, sljedećeg dana bio je slobodan. No ako bolje razmislim, što će mi on, nismo neki veliki prijatelji. Ako izuzmemo sitnicu da sam mu u jednom danu dva puta plakala na ramenu. Vjerojatno je ta želja da ga nazovem proizašla iz dosade koja me ovih nekoliko dana zaokuplja. Osim što čistim, tražim i nemoguće dokaze na tavanu. Ali možda je i bolje tako. Ako se nepotrebno vežem za ljude, moja smrt će ih duboko povrijediti. Mora da je odustao od mene pošto ne želim poslušati njegove savjete. Vjerojatno, nakon što smo odustali od istraživanja za koje on tako misli, nemamo više ničeg zajedničkog.

Bulazniš i nisi pri sebi. Popij tabletu možda će ti pomoći. Pričaš nepovezane besmislice.

Je li moguće da je moj unutarnji glasić u pravu?

Na gležnju sam osjetila nešto mekano. Prenulo me iz nepotrebnog gubljenja kalorija razmišljanjem. Bila je to Duga. Moram priznati da sam doista ponosna na ime koje sam joj dala. Ako Theo pita (ako se uopće pojavi) reći ću mu da to nema veze s duginim bojama koje bi se trebale nalaziti na računu od pizze. Nije da me je on nadahnuo da dam mački takvo ime.

Ma kakvi.

"Želiš jesti?" upitala sam šareno klupko sreće podno mojih nogu. Malo mi je falilo da zbog nje ne padnem kad se provukla između mojih stopala da stigne prije mene.

U namjeri da ju nahranim omelo me zvonce. Nisam bila oduševljena situacijom u kojoj sam se našla, jer svi koji me ovdje znaju, a to su jedino Vivi i Theo, znaju i da ne volim kad se ulazi na prednja vrata. Terasa je sasvim dovoljna. Znači da se pred mojim vratima nalazi netko treći.

"Dostava pizze!" podigao je dvije kutije predivnog mirisa u desnu ruku dok je lijevom vjerojatno zvonio.

Što si ono rekla o Theu? Da više nema posla s tobom?

Za to su krive tablete koje vječno koristim. Vrati se od kuda si i došla.

"Theo?" začuđeno sam ga pozdravila.