Devetnaest nijansi duge

Autorova bilješka i zahvale

Treba mi trenutak da shvatim da više nikada neću pisati o Lexi i Theu. Točnije, treba mi njih tisuću, ali kog' briga, jer ni oni neće biti dovoljni. Iako je ovoj ideji prvo nastao kraj pa sam tek kasnije u svojoj glavi počela realizirati početak, dobro je ispalo. Mogla sam to puno bolje, ali mogu reći da sam relativno zadovoljna time kako je ova priča (ili knjiga, kako vam drago) ispala.

Bilo je tu mnogo pitanja što se s kime dogodilo na kraju. Gore sam postavila fotku koja sve opisuje, ne brinite, ovo je sve bilo pomno isplanirano od samog početka. Faruq i Sierra su ostali živjeti u Savannahu. Isto kao i Vivi i njena obitelj. Ruby je u Bostonu. Tamo su im se razvijali životi sa svim padovima i usponima.

Ova knjiga je ovdje da vas podsjeti na život. Da je tu i da se kreće. Da onaj sutra ću, kako Lexi kaže, možda neće biti toliko puta ovdje. Možda nećemo imati toliko dana da napravimo što želimo. Neke će se stvari definitivno promijeniti. Znam da devedeset posto vas možda nema pojma što radi sa svojim životom upravo. Nemam ni ja. Nemam blagog pojma, zaista. Možda vas je strah, možda se ne usudite, možda nešto treće. Ali dajte. Napravite to što želite. Nemate beskonačnog vremena. Imate samo ovaj život. I možda neće uspjeti, možda će ispasti totalna katastrofa, ali dajte. Možda će u vašem životu biti sve puno totalne katastrofe, ali to ne znači da neće biti dobrih stvari. To nikako ne znači da nećete biti sretni. Bilo bi glupo to misliti.

Ova knjiga je ovdje da vas podsjeti koliku moć imaju osjećaji. Koliko je nevjerojatna snaga koja nas vuče da radimo to što radimo. Sve se događa zbog njih. Sve počinje s njima. Sve završava s njima.

Osjećaji su početak i kraj.

Pa, ako su osjećaji toliko jaki, kolika je onda tek snaga ljubavi? Što sve možemo napraviti ako volimo? Ostavljam to tu da razmislite.

Ponajprije želim zahvaliti svomu mačku koji je uvijek vjerno šetao po stolu kada sam trebala pisati. Hvala, dragi moj. Nikada nisam ni željela da me pustiš na miru.

Hvala svim osobama koje su bile tu i bodrile me kad je bilo potrebno. Koje su slušale moja žaljenja na život ili samo one kojima sam se žalila na svoje pisanje. Hvala vam što me trpite.

I ovo mi je najvažnije, hvala svakoj osobi koja je ikada otvorila ovu priču. Hvala na svim kritikama i pohvalama. Na svakom glasu i komentaru. Hvala vama koji čitate i koji ste pratili do kraja. Vama koji ste stalno komentirali i bodrili me da ovo nastavim. Posebne zahvale idu onim osobama koje su stalno komentirale i time mi govorile da je to što radim okej, neke curke tu su mi davale ogromnu potporu. ♡

Posebno zbog osoba iz cijelog gornjeg odlomka, ali i svih vas drugih jedna je sedamnaestogodišnjakinja, izgubljena među knjigama, ali i svojoj vlastitoj glavi (mnogo puta na mnogo različitih načina) pronašla put. U potpunosti ste promijenili vjerovanja jedne potpuno prestravljene, nekada neprilagođene i pomalo neshvaćene djevojke kakva sam bila. Iako sam još na neki način takva, dali ste mi hrabrost. I priliku. Dali ste mi mogućnost da svoje riječi i sve sanjarske ideje kažem nekome i barem mali dio svemira promijenim na bolje.

Mi se vidimo na jesen s novom pričom. Nemojte zaboraviti Thea i Lexi. Nemojte zaboraviti kako ju je nagovorio da ostane i promijenio joj planove. Nemojte zaboraviti koliko je to utjecalo na njihove osjećaje i koliko su oni utjecali na sve nas.

Želim da ste jako sretni. Jer i vi mene činite sretnom.

Divni ste.

Hvala vam. ♡

A sad, idite preokrenuti nečije planove.