Devetnaest nijansi duge

15.

(AN: Ne mogu vjerovati da smo već na pola. Točno na pola hahah. Žao mi je što je nastavak ovako dug. Izgleda mi da je sve to skupa predugo. Ne znam. Recite mi kako se vama sviđa. Ly)

Već pola sata sjedimo na pijesku i razgovaramo. Izgleda da su noćni razgovori jedini u kojima se osjećamo svoji. Saznala sam da je on ostavio cvijeće na Mollyinu grobu. Kako me vidio onoga dana na tržnici sjetio se svega i odlučio je dati barem mali znak pažnje mojoj sestrici. Nešto tiho govorilo mi je da mu je ipak stalo još i tada.

"Onda, koju boju biraš?" izbacio me iz proučavanja pijeska koji se prelijevao iz moje desne ruke u lijevu i obrnuto.  

"Zvjezdana", otresla sam komadiće sitnih kristalića koji su ostali na mojoj koži. 

Žutom olovkom stavio je plus kraj zadatka na računu i odnio čep do vode. Vikom sam ga upitala što radi no samo me ignorirao. Vratio se s jednim bijelim kamenom kojeg mi je pružio uz smiješak i namjeru da me podsjeća na ovaj zadatak.

"Hvala."

"Ostavio sam čep ispod povećeg kamena u vodi, ne može isplivati." 

Sjeo je do mene.

"I dalje mislim da to zagađuje okoliš", kamen je zauzeo ulogu koju je prije nekoliko sekundi imao pijesak u mojim rukama.

"Cijela kemijska olovka je od biorazgradivog materijala." Puhnuo je kroz osmijeh. "Što je Ruby rekla na sve ovo?" pitao me naslanajući podlaktice na koljena.

"Nije joj bilo drago, naravno. Kao i svi predložila je eksperimentalno. Nora bi me preporučila i otišla bih tamo bez problema. Godine i povijest bolesti savršeno mi pristaju. Nakon što je shvatila da me ne može nagovoriti, odlučila je da moramo učiniti nešto glupo. I tako smo se našle viseći na užetu iznad kanjona slane vode."

Puhao je lagan vjetrić. Blijeda, lepršava košulja ljepila mi se uz tijelo. Bilo od soli, bilo od morske vode, hladila mi je kožu. Bojala sam se samo jednog. Da Theo, kroz moju sada već sasvim providnu odjeću ne vidi ožiljak koji se protezao vrata prema sredini grudi. Ostao je od prve operacije mog srca. Kada nešto ostane, bez obzira na to koliko je daleko u prošlosti početak bio, živi ti u venama. Tjera te da istu borbu stalno proživljavaš ispočetka. Ožiljci su nekome podsjetnik na bol. Nekome su pak darivatelji snage i sjećanje da si unatoč svemu još ovdje. Meni su, bez obzira na to što još živim, podsjetnik na onu noć. Jer je ova bolest savršena kazna za sve što sam skrivila.

"A ja sam to stavio na popis kako bih i ja skočio", pravio se uvrijeđen. Primaknuo se k meni. 

"Joj daj", šakom sam ga udarila u rame, "kao da nikada nećeš." On ima vremena. Život ga tek čeka. Još ga nije ni upoznao.

"Možda mi nije bitno da skočim", uhvatio je moj pogled, "nego da u tom trenutku budem s tobom."

Proklete bile zelene oči.

I pogled. Koji je bio intimniji od svakog dodira koji smo mogli podijeliti. Dijelovi prstiju kojim sam ga nedavno udarila još su uvijek osjećali dodir, kao da nikada nisam maknula ruku s njegove kože. Kao da je dodir naših ruku normalan. Kao da je to nešto što se odavno trebalo događati. Što se mora događati. Kada se šuštanje valova uskladilo s udaranjem vjetra o palmine grane, počelo je praviti zastrašujuće nepoznatu melodiju. Ona je najavljivala nešto.

Što je to nešto donjelo?

Rasipanje mog oklopa u prah.