Devetnaest nijansi duge

19.

(AN: Današnji nastavak pun je akcije i pripreme za pravu (ovo je tek početak svega što vam spremam). U sljedećem nastavku slijede munje i uragani, do njega vas dijeli još samo ovaj. Recite mi kako vam se radnja sviđa i što mislite o svemu. Želim čuti vaše teorije. Ly)

Nakon saznanja da je Faruq u redu, srce mi je počelo normalnije kucati. Kako su prošla već dva dana od odlaska na festival mirnija sam jer ne moram brinuti hoće li preživjeti. Doduše, ima nekoliko prijeloma, ali važno je da je uglavnom okej. Nije mi drago što se još uvijek želi miješati u pronalazak anonimca i razbijanje njegove guzice. Posljednji put kad sam ga vidjela bio je žestoko nabrijan za tu ideju.

Kad bolje sagledam situaciju, shvaćam da bi bilo dobro riješiti to jednom za svagda. Ako sad odem ravno k njemu, neće moći odoljeti da mi sve ne kaže. Doći ću mu ravno u ruke i doznati sve. Vjerujem da sam nakon tri tisuće puta čitanja poruka iznova pročitala osobnost anonimca. Poznajem ga u dušu.

Uzela sam mobitel i krenula tipkati poruku da se želim naći. 

Želim razgovarati uživo.

Iako su mi trnci prošli leđima nakon što se vibracija oglasila da me upozori na poruku, nisam odustajala. Ni sama ne znam što radim ili s kim se petljam. Glavom mi samo skače želja i ideja da ću ovim postupkom sve riješiti. U poruci se pojavi ona ista adresa starog gradilišta. Theo i ja posjetili smo ga onog dana kad je Faruq nastradao. Da budem iskrena, još se nisam u cijelosti oporavila od šoka, no ovo je nešto što moram vidjeti. 

Izašla sam iz kuće pozivajući taksi. Okretala sam se na svaki šum i svaki pomak stvari oko mene. Jer, ako je anonimac ovdje i planira me zaskočiti, neću završiti dobro. Možda će, kad se sastanemo imati neku masku ili nešto slično, to bi bilo idealno, U protivnom bi, da mu vidim lice, bila u opasnosti.

No to ionako više nema nikakve veze.

Otići ću.

Prije ili kasnije.

Vidjela sam kako mi se žuti automobil približava. Srce mi je snažno tuklo u grudima. Ne znam što će se dogoditi za petnaestak minuta, pola sata ili sutra. K vragu, nikad ne znam što će se desiti. I tog neznanja se i bojim. Strašno se bojim. Ali moram to učiniti. Za neke stvari čak i strah je preplaha izlika.

Pročitala sam adresu vozaču koji me u čudu pogledao.

"Gospođice, to je staro napušteno gradilište. Jeste li sigurni da imate dobru adresu?"

Naravno da jesam, samo on to ne smije znati. Jer Bože, postoje svakakvi ljudi. Možda bi me pratio. Možda misli da sam terorist ili da tamo nekog skrivam. Poprilično je mnogo stvari koje bi mu s neba mogle pasti na misli pa poduzimam liniju sigurnog. 

"Prijateljica živi u zgradi pored, doći će tamo po mene jer krećemo u suprotnom smjeru", ugodno se nasmijem. "Hvala na brizi."

Kako sam samo naučila lagati u ovih nekoliko tjedana. Nije da nisam bila dobra u tome, bila sam fantastična, no uvijek za male stvari. Kad je ocu trebalo reći da ostajem dulje u hotelu, a zapravo sam otišla s Ruby ili na sladoled. Nije ju volio pa sam se trebala snaći u takvim situacijama. Moje laži obično su bile sitnice. Nije to bilo nešto važno kao da im skrivam dečka ili ocjene u školi. Doduše, nikada nisam ni imala dečka pa ne znam što bih im mogla skrivati. No sada im skrivam puno više nego što bi mogli očekivati.

Nalazim se u Savannahu. No pred njih sam prosula potpuno drugi razlog od onog koji mi sada želi probiti grudi. Ne znam kako bi reagirali da saznaju sve.

"U redu, hajdemo te odvesti tamo", rekao je okrećući se u smjeru volana. On je bezbrižno krenuo ni sam ne znajući u kakvu opasnost me vozi. 

Petnaest skretanja, sedam semafora i mojih četrdeset i sedam tjeskobnih uzdaha kasnije, ostavio me na pješčanom ulazu u prašnjav teren. Nije mi preostajalo ništa drugo doli skupiti dezertere svojih odbjeglih čestica hrabrosti i suočiti se s anonimcem. Svaka kost u tijelu bila je obavijena strepnjom od sljedeće minute.