Devetnaest nijansi duge

8.

(AN: Mislim da će se baš danas i baš ovdje dogoditi nešto vrlo važno. Da vam dalje ne spojlam, ostavljam vas da čitate. Ako želite nabacite koji glas i komentar ili usputne. Želim vam ugodan dan. Ly)

Dva sata?

Toliko je bilo potrebno da se saberem. Možda je prošlo i više vremena, no nisam znala prije koliko se točno vremena sunce počelo preljevati u suton. Boje su se penjale i grabile platno neba kao da su iluzija. Zaogrnule su mi sjećanje na tisuće različitih mjesta. No samo jedno je bilo važno. Ovo tu.

Koje se dogodilo prije točno sedamnaest godina.

Ljetna večer bila je identična ovoj. Igrali smo nogomet. Ovog puta gol je bio jedan. Bilo je potrebno uhvatiti val i loptu šutnuti pod njega. Bilo je komplicirano jer ipak, nismo svjetski prvaci. Niti smo članovi najpoznatijih nogometnih liga na svijetu. Ali tog trena imali smo nešto samo naše. Smijali smo se. I voljeli se. Takvo nešto više ne postoji.

Nakon prestanka igre, radosti je bilo posvuda. Maloprije na licu, a sada sam ju već vidjela kako se penje po Mollyinom ramenu. Skočila je na Josha koji je oborio brata. Oba ih je srušila.

Čista sreća, za razliku od obećanja, ne može se isprati.

More ju ne može uzeti k sebi.

No ono može isprati moje suze, može ih orobiti i natjerati da se rasplinu. Može ih rastrgati na komadićke, sitne i neprimjetne. No ne može mi vratiti sreću, jer ne može ni Molly. Jer bez nje moje sreće nema.

Kada bih se kladila, rekla bih da će zalazak potrajati još zasigurno sat vremena prije no što svjetlost nestane.

Okrenuvši se kako bih pogledala naginju li valovi brodove u luci nedaleko odavde, vidjela sam nevolju.
Osoba mi se približavala laganim korakom na što sam samo ispustila zvuk negodovanja jer mi je sada samo on falio.

On

Dolazio je dečko mog djetinstva

Približavao mi se Theo

Theo

Na plaži koja gleda na otvoreno more upravo sam gledala u Thea

Theodore

I on je gledao u mene 

Pobogu, taj pogled u meni je izazvao neopisivu vrućinu nastalu iz straha.

Ipak, od tog pogleda, ni dodir nije bio intimniji

Još samo nekoliko koraka bilo je dovoljno da dobijem iznenadan zastoj srca. Zašto se sada pojavio? Izgleda da me prati.

Ovo je suludo.

Ustala sam i brzim korakom krenula u oklop svoje kuće, no poznat ton me u tome spriječio.

"Daj, Lexi", shvatila sam da mu se glas promijenio kroz godine, "stani." Nategnuo je tu rečenicu u neku napornu molbu i pružio ruku prema meni.

Nemam snage za ovo.

"Theodore", tiho sam rekla čekajući da mi se približi, "nije mi do svađe." Zaista mi nije bilo. Sjela sam na pod drvene terase svoje kuće i zarila japanke u pijesak. Nije mi više trebalo njegovo uvjeravanje da sam krivac svemu što se događa u Savannahu.