Devetnaest nijansi duge

25.

(AN: Prvo da se ispričam što nastavka nije bilo jučer, eto, jednostavno sam zaboravila. Ali ovaj nastavak je posvećen svima vama. Volim vas. Ostanite uvijek tako divni ♡ Ly)

Željeti nešto više bilo je smiješno.

Više vremena. Više dana. Više zadataka ili istraživanja. Nisam smjela ni pomisliti na to. Visoko u svojim očima zamišljala sam kako bi bilo da zaista ostanem. Bi li ikad ostvarila neke klasične životne želje? Bi li diplomirala? Pronašla posao. Postala majka. Baka. Postala uspješna. Ostvarila sitnice. 

Pronašla mir.

Nemam pravo planiranja. Čak ni za sutra. Srce me svakog trena može izdati. Eksperimentalno svakog trena može zakazati. 

Svakog. 

Trena. 

Mogu. 

Umrijeti. 

Svi uvijek kažu druge godine ću.  Sutra ću. Sljedećeg mjeseca. Ja tu godinu nemam. Ne znam hoću li biti ovdje. Koliko god snažno stisnula ruku u kojoj držim pijesak iz sata, on i dalje prolazi. Nalazi rupe koje se ne mogu lako popuniti. Jedna je strah, a druga strepnja. Treća pak nevjera. No samo splet onih pozitivnih emocija može održati to vrijeme.

Ponavljam, bilo bi sasvim uzaludno išta planirati. 

Jučer smo, nakon razgovora o nama koji nije vodio nečem planiranom, ispunili još dva zadatka. Moj svijet se upotpunio za još dvije boje. Pastelno smeđa. Boja kože.

S onim spisom o smrti djeteta bili smo korak bliže otkrivanju. Theo je danas ujutro otišao istražiti nešto više. Dogovorili smo se da sam krene u okolna pogrebna poduzeća kako bi otkrio gdje se nalazi grob. Nije da nisam željela ići s njime, ali kad je predložio da ode sam kako zajedno ne bi bilo sumnjivi, nisam se bunila. Koža mi se više nije ježila na spomen te priče. Naježena je stalno. Svakim danom koji nas je približavao istini, smrt djeteta, smrt Molly i pravi razlozi činili su se kao padanje u dublju tamu. Nesvjesnu maglu. Tiho je stajala čekajući da nam se prišulja s leđa. Sada samo strepim da će nas opeći i prikazati nam istinu kao goru nego što smo ikad mogli zamisliti.

"Hej!" prenuo me ulazeći u kuću. Sjedila sam na pomoćnim kuhinjskim stepenicama. Šake sam sakrila u blijedo zelene rukave najdraže jesenske veste. Još uvijek je ljeto. Makar se ono pretvorilo u pljuskovite najezde kemijskih reakcija. Datumski, rujan je još uvijek ljeto. Ne bi trebalo biti ovako hladno.

Ništa ne bi trebalo biti kako je.

Ali, ovih dana više ništa nije kako spada. Čak se i kugla vrti iracionalno. A moje želje se kreću obrnuto proporcionalno. Sve je naglavačke.

Tanko sam digla glavu i vratila ju u ruke poduprte na koljena. Bilo je to sitno pitanje je li što otkrio. 

"Imaš grobno mjesto", sjeo je kraj mene držeći papire. "Nedaleko je od ruba Savannaha."

"Molim?" ne razumijem.

"Dijete je pokopano tamo. Bilo bi fantastično da sam uspio otkriti i nešto više. Možda da sretnem grobara i upitam ga sjeća li se."

"Stop! Stop! Stop! Želiš reći da je dijete zaista pokopano?"

Nekako sam se nadala da dijete nije mrtvo. Da su ga zamijenili. Da negdje tamo vani postoji osoba s mojim imenom i da će mi netko sve pojasniti. Jer, ako je mrtvo, što to znači za mene?

"To je samo jedna loša vijest. Da pronađem onog tko je brinuo o prepravljanju groba, zacijelo bi mi mogao pomoći." Još uvijek je pričao o tome.

"Znaš li koliko je jedan tipičan grobar ljudi pokopao? On bi se sjećao baš toga", spustim ruke da slobodno vise isprepletene nad koljenima. To opušta. U ovom razgovoru jedino si tako mogu pomoći.