Devetnaest nijansi duge

2.

(AN: Stvari se polako počinju komplicirati no mora proći još puno do velikih stvari u knjizi. Kako vam se do sada sviđa? Ako poznajete nekog ovdje kome bi se nešto ovakvo sviđalo, obavezno ga obavijestite. Ako želite nabacite usputne i neki glas. Hvala vam na svemu! Ly)

Oblivena šokom još sam uvijek gledala u poruku na zaslonu mobitela. Nisam znala trebam li razmišljati racionalno ili bi pak one ishitrene odluke bile bolje. Umjesto da imam samo jednu nevolju, sada imam dvije koje mogu biti jednako kobne za cijelo moje postojanje.

Drhtavim rukama pritisnem upitnik na tipkovnici mog pametnog telefona i nepoznatoj osobi odgovorim jednim od ne tako klasičnih odgovora. Normalna reakcija bila bi blokirati broj, postaviti pitanje tko je iza ekrana ili samo ignorirati pokušaj uznemiravanja. Ali ja nisam normalna osoba. Niti imam normalne reakcije. Ja sam Lexi. Lexi koja umire.

Pozdravila sam medicinsku sestru i izašla iz zgrade. Čekajući odgovor na moje ultra kratko pitanje stajala sam kraj ceste gledajući prolazi li ovuda koji taksi. Nisam imala pojma kamo će me daljnje putovanje odvesti. Nisam znala ni početno slovo od svojih planova, ali pokušavala sam se sabrati i zaključila da roditeljima neću ni zucnuti o današnjim događajima.

***

Zatvorivši vrata svog doma nabacila sam pozdrav i vidjela majku koja ugodno sjedi u naslonjaču i mijenja programe na televizoru. Najvjerojatnije je tražila dnevni izvještaj vijesti ili seriju koju je vješto pratila.

"Jesi li popila svoje tablete?" uhvatila me briga kad sam vidjela da gleda reprizu serije od jučer. Nakon što je Molly umrla, mojoj majci se srušio svijet. Uz tu nesreću još sam joj i svoje srce nakalemila na vrat. Postala sam boležljiva, znalo mi je ponestajati kisika i odjednom, šok! Imam srce koje će me svakog trena napustiti. Otići svojim putem, negdje u bolji svijet. No moja majka bila je odlučna u svome potezu da me spriječi da odem za njim pa je dala sve što je imala kako bi me spasila. Od tolike tuge, prestala je biti svoja. Tata kaže da je malo pomaknuta, no on se nikada nije previše bavio našim problemom. Nema nikakvo pravo govoriti o tome da zna kako bi težak bio gubitak drugog djeteta kada me u bolnici posjećivao svega jednom na mjesec.

Ponešto o mojoj majci

Brine za mene više od ikoga.

Voli me više od ikoga.

I ja nju volim više od ikoga.

"Jesam, dušo," ugasila je televizor, "ali epizoda je previše emotivna da bi se odgledala samo jednom."

Odmah mi je laknulo. Sve je u redu. U najboljem redu. Za nju, a tako će i ostati.

Iz crvene torbice čiju sam boju uskladila s potpeticama dopirao je poznat zvuk poruke. Proželo me od peta prema gore. Znači da osoba ipak misli ozbiljno.

"Onda ju pogledaj do kraja," nasmijem se, "ja se idem presvući u sobu." Milo me pogledala i za nekoliko sekundi pustila zvuk svađe epskih likova u našu dnevnu sobu stana. Zatvorivši vrata svoje sobe, nemarno sam se izula bacajući u najbliži kut torbu iz koje sam netom prije izvadila mobitel. Sjela sam na rub kreveta.

21. 06. 2001.

Ništa više. U poruci je bio samo taj datum.

Na taj datum, na malom otoku kraj grada Savannah u Georgiji, prije točno šesnaest godina eksplozija tuge i zla razbila je sve što sam imala. Moje vlastito vrelo života bilo je prekinuto smrću moje sestre.