Devetnaest nijansi duge

16.

(AN: Novi nastavak je ovdje. Stvari se polako počinju rasplitati. Oprostite na ovome danas. Nadam se da je vama tjedan bio dobar. Nabacite neki glas ili komentar da saznam sviđa li vam se ovaj smijer radnje. Ly)

Nikada nije vozio ovako brzo.

Čak ni kada smo žurili. Theo je stisnuo gas kao da se drži za kraj konopa koji visi u provaliju. Vjerojatno je, nakon što smo krenuli s gradilišta, zrak ostao pun prašine zbog pješčanog tla na kojem smo parkirali. U očima sam mu vidjela gomilu zabrinutosti, no ona me nije plašila. Plašio me bijes skriven ispod trepavica i odavno spreman da nekome razbije zube. Ako se išta dogodi Faruqu, kunem se, maknut ću sve iz svog života. Uključujući Thea, Vivi i njenu obitelj. Pa čak i svoje roditelje. Osoba iza ekrana ovog je puta stvarno prešla granicu. Moram priznati da nikako nije amater. Nalazimo se u nečem većem od same zezancije i navođenja.

Prešli smo posljednje skretanje i parkirali ispred Faruqove kuće. Kako je suvozačko sjedalo bilo bliže ogradi, pohitala sam unutra bez da pazim ima li koga uokolo. Ni Theovo Lexi, stani nije me zaustavilo. Popela sam se stepenicama odjednom preskočivši tri pa sam u samo dva koraka bila gore. Vrata su bila razvaljena, vidjela sam to po kvaki koja je strgano visjela.

"Faruq!" visoki vrisak njegovog imena zatomile su moje ruke koje sam od šoka drhtavo stavila na usta.

"Lex..." Theo je zastao. Ostao je ukipljen u pokretu. Sa svojom rukom na mojim leđima zabezeknuto je zurio u prizor pred nama.

Naš haker besvijesno je ležao na podu. Glava mu je bila na okruglom kotačiću stolice. Ispod toga bilo je kapljica krvi. Trup i noge bili su beživotno položeni na pod. Zacijelo je bio pretučen, nije bilo druge. Zbog masnica na rukama i licu shvatila sam da je anonimac u dogovoru s nekim. Jer ovakve ozlijede ne može zadati samo jedna osoba.

Što sam to napravila? Zašto smo uvukli Faruqa u ovo? Zašto sam uopće pristala na sve ovo s Theom?

Nismo se micali. Prošlo je već nekoliko sekundi, a mi smo stajali kao kipovi. U ovakvim situacijama obično je Theo bio taj glas razuma, onaj koji će sve riješiti. No nije mrdnuo. Ne znam ni sama kako sam se u tom trenu iskobeljala iz panike. Ali moj potez bio je jedino što nas je spasilo.

"Theo", okrenula sam se i prodrmala ga, "Theo moramo zvati policiju."

Užasnuto je gledao prizor pred nama.

"Theo!" zaurlala sam mu na uho. "Moramo mu pomoći!"

Okrenuo se k meni i blago kimnuo. Krenuo je buditi prijatelja no zaustavila sam ga. "Stani! Stani nemoj! Možda ima prijelome kralježnice. K vragu možda će biti invalid! Ne diraj ga!" vriskala sam. Ako nešto znam, onda je to postupanje s pacijentima u ovakvim nesrećama. Sjećam se kako mi je, dok sam bila u bolnici, jedna medicinska sestra koja se iz odjela za hitne slučajeve preselila na pedijatriju, pričala o nesreći mladog para. Nisu ga micali jer bi mogli oštetiti kralježnicu. Ni mi ne smijemo micati Faruqa.

"Evo ti!", gurnula sam mu mobitel u ruku, "zovi nekoga. Policiju ili hitnu. Zovi oboje."

Poslušao me. Uzeo je mobitel i izašao u hodnik ili van. Valjda da uzme zraka. Klekla sam do Faruqa i u sjedećem položaju ga pomnije proučila. Imao je ozbiljne masnice ispod oka, one će s vremenom nestati, no mislim da će ga strašno boljeti. Krvario je iz glave. Lagano sam ju podigla da vidim je li kotačić na stolici oštar. Imao je gornji metalni šaraf koji je naštetio glavi. Nisam bolje proučavala da ne vidim ozljedu. U protivnom bih se onesvjestila. U najboljem slučaju bih povratila. Kad se dogodila nesreća, istrgla sam se iz ruku policajaca i pošla za Molly. Nikada neću zaboraviti taj prizor, bila je sva u krvi, neprepoznatljiva. A sada, mnogo godina nakon toga držim Faruqovu ruku i razmišljam o svim mogućim posljedicama koje će imati zbog mene.