《5》

342 13 1
                                    

Bila je sve bliža školskom dvorištu, sve dalja svom ocu. Koliko god škola bila puna ljudi, njena kuća je bila najgore mesto za boravljenje. Škola je bila odmor. Naravno da je njeni vršnjaci ne bi razumeli. Ko još voli da provodi vreme na časovima? Ali nije ona marila ni za matematiku, a ni za psihologiju. Marila je za mirom.
Pošto svako jutro dodje medju prvima odmah je krenula ka zavučenom delu škole. Taj deo škole je bio ušuškan u dva dugačka reda borovih stabala. Pri dnu svakog stabla nalazilo se žbunje koje je kružilo drvo. Bilo je lepo. Pogotovo u proleće, baš sad.
Izmedju svaka sva drveta se nalazila po klupica i skoro svaki djak u školi je znao na kojoj klupi sedi Anđelka. Ona čudna devojka čiji glas znaju samo ljudi iz njenog odeljenja i to ga čuju samo kada odgovara na časovima.
Sela je na klupu spustivši ranac. Smestila je koleno leve noge tako da bude uzdignuto, da se topla krv vrati do rane kako bi brže zacelila.
Izvadila je knjigu, zatim nemo počela da čita. Osećajući hladan, jutarnji povetarac i samo listanje tankih listova knjige ušla je u svoj svet. Onaj u kom je krojila svoj život. Knjige su joj služile da pobegne u tudje živote. Da se nervira i raduje zbog tudjih života. Da bude besna, pa čak i tužna zbog nekog junaka. Knjige su je činile nežnim, osećajnim, onako kako nijedan čovek nije uspeo.

Nakon sat vremena su deca pristizala. Kao i obično buka je bila sve veća i zamornija za njene uši, ali nije je to sprečavalo da čita. Udubila bi se u čitanje da bi ponekad zanemarila i zvono za početak časa.
Nakon što je završila poglavlje podigla je svoj oštar pogled. Čim je videla razbacane grupe ljudi po dvorištu bila je sigurna da je mnogi ogovaraju. Ne svi, naravno, u ovoj školi bilo je više normalnije dece, ali su je neki svakako osuđivali. Čim je ušla u školu osetila je blagu vrtoglavicu. Njena rana je prolazila, ali je svakako umarala. Došla je što je brže mogla do učionice i sela u svoju klupu. Čim je ispružila nogu osetila je pulsiranje u istoj. Mora da smanji naprezanje, ne bi volela da joj se stanje pogorša pa da neko u školi primeti povredu.
Prozori kraj nje su bili visoki, od radijatora i sve do plafona. Dovoljno svetlosti za njeno čitanje na času. Zato je stalno sedela u pretposlednjoj klupi, jer svakako iza nje niko nije sedeo. Tu joj je bilo savršeno i tu je sedela još od sedmog razreda osnovne škole.
Zvono. Napokon su se deca smestila na svoja mesta i stisala razgovor. Čim je profesorka ušla njena pažnja je bila usmerena na knjigu. Spuštene glave buljila je u redove knjige pažljivo tumačeći svaku novu reč. Jer kako je ona smatrala, čak i najmanji zarez učini da čitalac rečenicu dočara na pravi način. To je bila istina. Ko pažljivo čita redove, shvatiće da je sve u zarezima. Sva suština dobrog pisanja.

Retko kada je neki citat privlačio u knjigama. Jednostavno se nije pronalazila u ljubavnim stvarima, a obično su takvi čitati bili. Ljubavni. Sročeni za izgubljene ljubavnike i sanjalice. To nije bilo za nju. Barem je tako smatrala. Govorila je sama sebi da, ako nije u stanju da usreći samu sebe, kako će nekog drugog. Uostalom njen strah prema muškarcima je preovladao celim njenim telom. Godinama se širio i postepeno se zario u svaki ćošak njenog tela. Sada je bila zaražena tim strahom. A ta bolest nema lek. Jednom dobiješ traume, zauvek ćeš ih nositi sa sobom.

,,Čovek može da zavoli neku osobu, može silno da je voli. Ali ne može da je odvoli. Ne možemo tek tako prestati da volimo neku osobu, bez obzira gde je i šta je. Ako prestanemo da je volimo to ne znači da smo je odoleli, jer taj glagol sa razlogom ne postoji, već je nikad nismo ni voleli. To sam shvatio tek kada je sve bilo i suviše umršeno....''

Čitajući već šesti put ovaj pasus njeno srce se sve više stezalo. Ako je ovo istina, a ne vidi razlog zašto ne bi bila, znači li to da je njen otac zapravo nikad nije voleo. Razume se da je sad mrzi, to zna i ona sama već godinama, ali se nadala da je voleo....nekad. U one tako daleke godine ljubavi. Nadala se da je gajio očeva osećanja barem tokom onih zimskih dana kada su zajedno jeli med i pravili medenjake. Valjda i dan danas postoji mala nada u njoj da je nekada imala oca za primer. Da ga je nekad posedovala, nije joj bilo važno što ga sad nema. Bitno da je nekad bio tu.
-Andjelka!-Izašla je iz svog kruga razmišljanja. Pogledala je u profesorku koja je sa hemijskom u ruci gledala pravo u nju. Svi oko nje su stajali uspravno gledajući je. Kiselina u želucu je prožimala, ali je ipak ustala.
-Izvinite profesorka.-Tihi ton se slio niz njeno grlo.
-Ti znaš da te ja ne ometam u tvom čitanju sve dok si odličan učenik, ali u buduće se potrudi da se ne isključiš baš skroz sa časa. Uostalom bliži se matura.-Razumno je klimnula glavom kako ne bi trošila reči.
-Sad se molim te ponovo predstavi kako bi te i ona čula.-Profesorka je pogledala u mladića pored sebe. Tek ga je sada opazila. Bio je nepoznat i zasigurno je sada gledao samo u nju. Što se nje tiče uopšte nije morao da ponavlja svoj govor samo za nju.
-Ime mi je Relja. Doselio sam se iz Francuske pre nedelju dana kako bi ovde nastavio školovanje.-Ispratila je šta je rekao, a zatim je isključila svoj sluh.
-Izaberi gde ces da sedneš.-Andjelka je sela kao i ostali dečaci u odeljenju. Samo su devojke idalje stajale čekajući njegov izbor sedenja.
Smatrala je taj trenutak sasvim suvišnim, pa je već bila zamišljena.
Ljudima je bilo zaista čudno to njeno brzo isključivanje, ali kada čovek pokušava da pobegne od nečega to može vrlo lako. Potrebna je istinska želja.
Na trenutak je proverila da li profesorka predaje novu lekciju iz hirurgije. Poslušala je par rečenica, a zatim je ponovo spustila glavu.

Čas je u njenoj glavi brzo prošao, a još brže sledeći. Imala je želju da ode u dvorište kako bi sedela na svom uobičajenom mestu i čitala u miru, ali nije želela da forsira nogu. Zbog toga je samo podigla nogu na stolicu i gledala kroz prozor sve dok i poslednji učenik nije izašao. Čim je začula tišinu u učionici i škripe stolica su prestale, počela je da masira butinu sinhronizovano sa čitanjem. Imala je dvadeset minuta svog mira i želela je što više da opusti nogu dok je niko ne ometa.
-Boli te noga?

Spasi me tameWhere stories live. Discover now