《29》

291 12 4
                                    

Čim su izašli napolje osetili su sitne kapi kiše kako padaju. Nebo je bilo puno belih oblaka koji su podsećali na šećernu vunu. Medjutim, kiša je sitno kapala jedva primetna.
-Samo mi je ona falila!-Prošaptala je iznervirano. Išla je par koraka ispred Relje trudeći se da uskoči u prvi autobus pre nego što udje u njegov auto. Medjutim nije mogla da ne zastane kada je progovorio.
-Zaboravila si ružu.-Okrenula se pogledavši u njenu ružu. Pružio ju je. Kada je posegnula da je uzme povukao je ruku.
-Šta izvodiš pobogu?-Već jako iznervirana nije imala živaca za njegove igrice.
-Daću ti je, ako zaista podješ sa mnom.-Ustuknula je jedan korak kupeći i poslednje mrvice strpljenja.
-Zašto te je toliko briga hoću li stići na vreme na praksu? Idi svojim putem, a ja ću svojim!-Blago se osmehnuo ponovo joj pruživši ružu.
-Putevi su nam potpuno isti, na moju sreću. Čekam te u kolima, a ti razmisli hoćeš li nazad svoju ružu.-Zaobišao je i potpuno samouvereno pošao ka kolima. Pratila ga je pogledom sve dok nije došao do crnog auta. Bio je skup, jako. To je još jedna materijalna stvar, pored sata, koja prikazuje njegov dubok džep. Njegov ili od njegovih roditelja, nije važno. Smatrala je takve ljude opasnim.
Dok je posmatrala kako ulazi u auto i namešta se na sedištu pogledala je nakratko u telefon. Ako ne udje u auto oboje će zakasniti na praksu. Ako on ode bez nje, na praksu će stići sat ipo vremena kasnije. Mrzela je da kasni.... Ali mrzela je i muško društvo. Doduše, nije ga ona mrzela samo joj srce nije imalo mira u muškom društvu. Pluća bi stala sa radom, a ona bi bila živa. Jedan deo nje bi bio življi nego ikad, a drugi mrtav poput kamena. Taj strah je bio čudan, ali ona nije kriva za njegovu pojavu.
-Smiri se Anđelka....-Prošapta sebi u bradu, pa pogleda u svoje patike. Zašto? Zato što nije smela da ukrsti pogled sa Reljunim, a želela je. Po prvi put je želela da ujednači tenziju sa nekim.
Udahnula je, pa izdahnula.
Pošla je ka autu delujući potpuno ravnodušno. Bila je daleko od toga, ali njenu masku može provaliti samo onaj ko joj gleda u oči. One su pune suza.
Umesto da sedne na suvozačevo mesto, otvorila je zadnja vrata. Što dalje od njegovih ruku, njegovih pogleda i njegove blizine, to je bolje za nju.
Očekivala je neki komentar, ali on se samo milo osmehnuo, pa upalio auto. Ubrzo su bili na putu.
Tišina je bila lepa, nimalo neprijatna kao što je očekivala. Sunce se jedva probijalo kroz oblake. Jedna strana neba je bila puna oblaka boje ovčije vune, dok je druga bila pomešana sa bojom asfalta. Bilo je lepo. Dok je kiša kvasila vruć asfalt i rashladjivala ga, o prozore su lupkale kapljice. Tek posle par minuta je začula laganu i mirnu pesmu koja je dopirala iz zvučnika. Kada je malo pojačao muziku, toliko da se čuju reči i melodija, shvatila je koja je pesma u pitanju. Jedna od lepših. Jedna od najlepših. "I do it for you" od Bryana Adams. Pogledala je u prednji deo auta koji je bio savršeno opremljen. Imao je, sve. Ona se nije razumela u automobile, ne dovoljno da popravi auto, ali dovoljno da zna koliko neki ljudi žele ovakav auto. Bez sumnje ovaj dečko je bio bogat. Jako. Mada ona to bogatstvo nije primetila u njemu. Nije se dokazivao ili ti bilo šta drugo. Imao je skup auto, ali ko ne bi imao kada bi mogao da ga priušti. Imao je skup sat, ali pored njega je bila još vrednija narukvica. Nešto u njegovom stavu, u njegovom ponašanju joj je govorilo da bi pre prodao auto i sat nego tu narukvicu. Nešto u njemu je bilo čudno, ali nije znala šta. Bio je krupan, istreniran i reklo bi se sposoban da udari žensku osobu i ubije je. Bez obzira na njegov fizički izgled ona ga se nije toliko plašila. Valjda je ta plava kosa bila toliko meka i otvorena da je sav njegov čvrst stav padao u vodu. Plave oči su bile otvorene i izložene svima. Nisu bile napadne i žestoke, već smirene. Poput nekog glasa razuma. Bile su staložene i pune empatije. Bez obzira na milo lice, ta muževna vilica u njoj budi strah. Mali, skoro neprimetan.

Shvativši da gleda u njegov desni profil lica dok vozi, brzo je vratila pogled na mokre prozore. Bio je lep. Bio je zgodan. Sigurno je bio i nežan. Bio je muškarac kojeg nisi mogao lako pročitati, ali ga je želela dalje od sebe. Njen otac je takodje bio takav, ako ne i bolji, pre samo par godina. Njen otac je zapečatio njenu sudbinu u vezi muškaraca.
-Odgovara li ti pesma?-Tiho je upitao kao da se plašio da je ne uplaši, kao da je znao da je za nju ovo veliki napredak.
-Moja omiljena.-Kratko je odgovorila. Jeza koja je oblivala telom zbog njegove smirenosti nije mogla da se poredi sa strahom koji je osećala kraj oca. Istina, plašila se Relje. Plašila kao i svakog drugog muškarca, ali kraj njega se plašila samo njega. Nije brinula hoće li je neko napasti sa strane. Osećala se bezbedno od sveta, samo se njega plašila. Možda je to tako jer ga ne poznaje, možda je tako jer je godinama obseda taj strah, ali ponekad joj to dosadi. Davi je taj osećaj nesigurnosti, osećaj opasnosti. Sve je to godinama proganja, a ona ne ume da se reši svega toga. Možda i neće. Koliko se osećala sigurno u ovom autu, osećala se i izloženo. Previše izloženo.
Kao manja devojčica je verovala u čuda. Verovala je kako će joj se želja ispuniti ako baci novčić u fontanu. Verovala je da duvanje svećica za svoj rodjendan može ispuniti i najveće želje sveta. Od svog trinaestog rodjendana svaka nada za tim čudima je nestala. Potonula. Tada je zamislila da joj strah muškog roda nestane. Poželela je da se zaljubi. Onako ludo, istinski. Želela je da postane glavni junak u svojoj životnoj priči, ali baš suprotno. Mladen joj je oteo ulogu glavnog junaka i sada je osudjena na takvu životnu priču.
Uskoro su bili na parkingu koji je bio krcat automobilima. Mirno je izašla iz auta želeći što pre da udje medju ljude. Koliko nekad mrzi ljude toliko joj se nekad čine kao najbolji spas.
-Anđelka!-Okrenula se na dozivanje. Poželela je da zastane na par minuta, da samo bulji u izloženi prikaz i ne pomera se.
Hodao je ka njoj sasvim nonšalantno i oprezno. U jednoj ruci je nosio ružu spremnu da joj da, a sa drugom je gurnuo ključeve u džep.
Kosa mu je bila vlažna od kiše koja je lagano padala, a oči su mu blještale od sunca koje se probijalo kroz oblake i kapljice kiše. Presijavao se, a opet je bio mutan zbog kiše. Možda joj se i nije toliko žurilo medju ljude.
-Zaboravila si razlog zašto si ušla u auto.-Široko se osmehnuo pružajući joj ružu. Uzela ju je pazeći da je ne slomi.
-Hvala ti, Relja. Bez tebe ne bih dobila četvorku, a ni zaključenu dvojku.-Trudila se da zvuči što dirnutije, ali nije verovala da joj je uspelo. Njen stav, lice i ton govora je uvek isti. Uvek, čak i u ogromnom strahu.
-Ti si uradila te zadatke, ja sam samo pripomogao.-Klimnula je glavom ušavši u bolnicu.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now