《24》

191 16 0
                                    

-Dodjavola!!-Dok je zakoračila svega par koraka do stepeništa njene oči više nisu videle ni onu tamu koja je harala po kući. Brzo je svukla majicu sa sebe stručno zaustavljajući krvarenje. Leva ruka joj je podrhtavala, a drhtavica se širila telom poput najjačeg otrova. Čim je čula pištanje u ušima koje je raziralo njenu lobanju znala je da treba da stigne do kreveta, ali i do kupatila. S obzirom da nije mogla sići niz stepenice u ovako nestabilnom stanju brzo je otišla do kreveta. Čim je legla jače je stisla ranu zubima kidajući tkaninu sa majice. Napravila je traku, a zatim vezala iznad posekotine kako bi smanjila krvarenje. Izvadila je zavoje i antiseptike koji su joj bili potrebni. I po ko zna koji put njeno široko znanje medicine joj je pomoglo. Krv je curila, ali ne smrtonosno. Rana je bila vruća, a ta vrelina se širila njenim telom. Bila je uplašena.
Bila je strahovito zabrinuta hoće li uspeti sama da zaustavi krvarenje, ali se još više brinula za njeno uživanje u tom bolu. Bilo joj je prelepo.
Kada je zavojem dovoljno zategla ranu bledo je piljila u čaršav sa crvenom flekom. Bila je ogromna. Mogla se zakleti da u trenutku pravljenja posekotine nije bila pri sebi. Šta je obuzelo? Možda bes, tuga, bol, čežnja..... Možda sve to zajedno, a opet je možda počela da ludi. Možda njen razum gubi kontrolu.
Dok je sedela na krevetu ukrštenih nogu lebdeći pogledom nad kapljicama krvi koje je ostavila svuda po sobi nije ni slutila da je na plaži neko o kome sanja. Možda njen heroj nije dotrčao do njenog stana kako bi je odvratio detinjaste pomisli, ali došao joj je u sećanje. Došao je na plažu gde je po prvi put osetila muške usne na svojima. Muške ruke sa nežnim pokretima na struku. Po prvi put i verovala je poslednji, ali nije patila zbog toga. Bila je srećna što je imala priliku makar da ga dodirne da prosto bude sigurna da nije sanjala tu siluetu na kiši. Davno je prestala da mašta o princu na belom konju koji će doći da je spasi od pakla, davno je prestala da sanja o idealnom muškarcu. U njenim knjigama se susretala sa mnogim muškarcima koje je zamišljala u svojoj glavi, ali opet nikad nije mogla da kaže da je takvog htela u svom životu jer nikad nije ni pomislila da neki muškarac može tako da je voli. Tako silno da je poštuje i čuva. Smatrala je da nije za bolje od ovoga što ima ili možda bolje reći nema.
Osmehnula se samoj sebi prisećajući se poljubca. Možda je taj osmeh bio greška. Možda nije smela da dozvoli da se osmehuje potpunom strancu u svojim mislima, ali zar ne može da dozvoli sebi bar toliko? Bar da se priseća i da uživa u toj kratkoj, ali veoma uzbudljivoj uspomeni.
Krvarenje je polako prestajalo, a njena iscrpljenost je bila sve veća i veća. Kada je bila sigurna da je zatvorila vrata sobe dozvolila je sebi da zaspi. I ceo vikend je provela kao i svaki drugi samo sa mnogo manje energije i većim bolom u levoj ruci.
Ujutru bi pobegla iz kuće pre nego što bi joj se otac probudio. Šetala bi kraj trkačke staze na kojoj je bila nedavno. Zatim je išla u biblioteku provodeći većinu dnevnog vremena.
Kada bi se vratila kući odahnula bi videvši da je Mladen još u kafani. Ali nedelja uveče je bila drugačija, poviše neobična za njen ritual vikendom.
Pogledala je na svoj stari, ručni sat koji je kupila od svoje prve plate pre tri godine. Bilo je izuzetno kasno. Skoro ponoć.
Njeni koraci su bili lagani i spori. Nije žurila. Nije imala želju da napusti ovako lepo veče. Suviše joj se opadala prolećna toplota sa blagim povetarcom da bi bila luda da ode sad da spava. Sa ovog šetališta se silazilo do plaže. Sa ovog šetališta je mogla da vidi samo deo stene sa koje je želela da skoči. Sitne dlačice na vratu i rukama su joj se ukrutile na pomisao te večeri. Istog časa je posegnula ka svojoj desnoj butini uveravajući se da je tu sada samo ožiljak.
Posle nekog vremena je nastavila da šeta ubrzavajući korak pored kafića i kafana. Medjutim, oštećen glas je zaustavio. Okrenula se videvši svog oca kako je doziva medju pijanice i bezglave ljude. Svi su tu sa istim razlogom. Sažaljevajući sami sebe dolaze tu svako veče kako bi ispili i poslednji dinar iz džepa, a sutrašnji hleb nije bitan. Nisu razmišljali o svojim porodicama, a još manje o svom zdravlju.
-Dodji ovamo!!!-Neverujući ga je pogledala pravo u oči, a čim je videla crvenilo u njima odmah je okrenula glavu i pobegla što dalje odatle. Sedeći na obližnjoj klupici posmatrala je talase koji nadolaze na obalu. Bilo je mirno veče prepuno zvezda i na nebu, a u odrazu vode. Čim je ugledala muškarca koji dolazi sa plaže penjeći se uz stepenice njeno srce je postalo bubanj koji nije planirao da stane. Grudi su joj odjednom porasle, a usne zadrhtale. Taman kad je krenula da pobegne poznat glas je dozvao, ali sve dok se nije okrenula nije mogla da se seti čiji je.
-Anđelka? Ti si?-Okrenula se iz znatiželje, a onda su joj usne prestale drhteti. Ali čudno je što je srce još uvek imitiralo bubanj. Još uvek nije mogla da prodiše. Nov učenik joj je prišao dok je ona blago koraknula unazad. Primetio je to i odmah je stao sa približavanjem.
-Nisam očekivao da te sretnem ovde.-Mogla je reći to isto.
-Nisam često u ovom delu.-Klimnuo je glavom stavljajući nonšalantno ruke u džepove crnog sorca.
-Znaš li da je ovo prvi put da te vidim bez knjige? Čudno je.-Slegnula je ramenima.
-Možda zato što nigde ne idem bez nje.
-Plus ne sediš na klupi. Teško je zamisliti osobu koja te podseća na knjige i udobne klupe kako šeta praznih ruku.-Blago je podigla jednu obrvu. Znači tako je čuva u svojim sećanjima. Kada bi mu neko spomenuo njeno ime on bi je zamislio sa knjigom u ruci, usadjenoj na nekoj drvenoj klupici. Zanimljivo.
-Mislim da mi fali knjiga.-Neobavezno je progovorila stvarno misleći to. Kada je sama bez tih listova njene misli je opkole, zamrače joj vid.
-Razumem. Pre bi čitala o tudjim problemima nego razmišljala o svojim.-To je izgovorio poput najprostije rečenice. Kao da se to podrazumevalo, a nju je to zapanjilo. Po prvi put je neko zaista shvatio njeno čitanje. Svi bi mislili da je željna znanja i proširenja vokabulara, ili jednostavno smatraju da voli da čita. Njena ljubav prema čitanju je bila mnogo više od same ljubavi. Bila je portal, a ovaj muškarac je jedini koji je to razumeo.
Kao da su se oboje setili svojih problema, u tom trenutku je nastao muk. Ne toliko neprijatan koliko potreban. Nakon nekoliko momenata je pogledala u njega proveravajući da li je još uvek u svojim mislima.
Posmatrao je lampice koje su svake noći proizvodile divna žuta osvetljenja, kao sad. Na trenutak je želela da pobegne što dalje, ali već u sledećem je uživala u prizoru. Imao je plavu kosu prošaranom sa jedva par smedjih pramenova. Bistro plave oči su bile više nego jake i upadljive. A sada su žuta osvetljenja jako blještala u zenicama. Oči su dobile vlažan sjaj. Zašto do sad nije primetila ove boje na njegovom licu. Tešila je samu sebe da su je iznenadile samo boje, ali nisu. Tu je bio i taj prav nos koji je savršeno pristajao uz skoro surovo oštre crte lica, ali je opet imao dečije usne. Kada bi se osmehnuo, kao sad, pružao je nevinu stranu sebe. Kada je ozbiljan mogla bi da ustukne pred njim.
Kada je shvatila da suviše dugo gleda u njegov lik imala je potrebu da progovori. Da prikrije svoje divljenje koje nije prihvatala.
-Knjige su dobar beg.-Priznala je koreći samu sebe zbog toga. Zašto mu potvrdjuje izjave? Zašto ne pobegne kući i ne zaspi dok njen otac ne dodje iz lumpovanja? Zašto je zaboravila na svog pijanog oca o kome je razmišljala do pre par minuta? Zašto razmišlja o muškarcu ispred sebe?
-Crtanje takodje. Mada postoji razlika. U knjigama pobegneš iz ovog sveta, a na papiru crtaš ono što te proganja.-Znači to crta konstantno. Svoje progoniteljske probleme. Klimnula mu je glavom plašeći se više da progovara. Plašeći se da se još više ne opusti i ne izlaje nešto što ne bi smela.
-Trebala bih da krenem.-Pogledao je u svoj ručni sat kraj kojeg je stajala njegova vredna narukvica. Stalno je nosio.
-Kasno je, zadržao sam te. Vidimo se sutra.-Poželela je da mu klimne glavom i samo pobegne što dalje, ali jezik je bio brži od pomisli.
-Vidimo se.-Čim je izustila provukla se kroz malu masu ljudi i tek tada odahnula.
-Bože!-Uhvatila se za vrat proveravajući svoj puls koji je bio nenormalno slab. Kada je bila ispred kućnih vrata bio je normalniji znajući da su i otac, a i nov učenik daleko od nje. Koliko god joj do pre nekoliko minuta bilo žao da napusti ovako lepo veče, sada je jedva čekala da zaspi i zaboravi na maločašnji miran razgovor.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now