《39》

92 5 3
                                    

Suze su joj presušile od hladnog povetarca, a njena koža je počela da se ježi bez prestanka. Jako je zahladnelo, pa je ustala bar da se kreće. Nadala se da će joj biti toplije, jer svakako nije planirala da ide kući. Nije znala šta je čeka u stanu. Nije želela da sazna.
Nije sklanjala pogled sa mora i zvezda dok je koračala. Sad je oko dva posle ponoći tako da sem zaljubljenih parova po obližnjim parkovima nije bilo nikoga. Bila je skoro sama na šetalištu. Prijalo joj je. Jako.
I nije znala zašto, ali svaki put bi u samoći pomislila na poljubac u onoj olujnoj noći. A posle tog misterioznog muškarca pomisli na Relju. To su bila dva jedina muškaraca koja su joj se bar malo približila.
Osmehnula se prisećajući se Reljinog intezivnog osmeha na licu. Ljuti li se on ikada na nekoga? Plače li? Deluje tako bezbrižno i zrelo. Kako to može da ide u jednu osobu.
Zavukla je pramen kose iza uveta, a zatim prekrstila ruke pokušavajući da se utopli.
-Da nije malo prehladno za kratke rukave?-Pogledala je ispred sebe ne videvši nikoga.
-Desno.-Čim je usmerila pogled ka klupici sa svoje desne strane uočila je ni manje ni više nego Relju. Više nije sedeo na klupici. Ustao je i počeo da joj prilazi. Na trenutak je pomislila kako su joj se vrtoglavice vratile, ali je shvatila da čvrsto stoji na zemlji. Ništa joj se sem grudi i srca nije vrtelo. Vrtelo od uzbudjenja.
Kada joj je prišao dovoljno blizu da mogu da se gledaju i čuju čak i šapatom, a dovoljno daleko da je ne uplaši, shvatila je da se opet blago osmehuje. Shvatila je koliko je lep. Kada je počeo da joj odmerava gole ruke i naježenu kožu instiktivno je sakrila zavijenu ruku prekrstivši ruke na grudima.
Nije želela da pomisli da je ludja nego što već misli.
-Verujem da bi u tvojim romanima sada džentlmen dao smrznutoj devojci svoj duks da obuče, zar ne?-Pogledala ga je u oči. Bože! Bile su lepše od mora zasigurno. Lepše od dnevnog neba. Lepše od vazduha i samoće. Bile su divne.
-Ismejavaš muškarce iz romana?-Odmah je proširio osmeh shvativši da je raspoložena za priču. Zapravo, priču sa njim, ali to nije mogao znati, zar ne?
-Nipošto. Čini li me manje džentlemnom što nemam duks na sebi koji bih ti dao?-Podigla je jednu obrvu proučavajući ga.
-Ne, ali samo zato što ga ne bih ni uzela.
-U to sam siguran.-Pogledao je u more kraj njih, a zatim ponovo u nju.
-Želiš li da sednemo?-Pogledala je u klupicu na kojoj je malopre sedeo, a zatim u svoje prekrštene ruke. Čim je video da je nešto muči pokušao je sa drugim predlogom.
-Možemo i da nastavimo da šetamo.-Nije mu odgovorila, već je samo počela da šeta. Nije mu puno trebalo da se pojavi kraj nje. Šetao je dovoljno udaljeno od nje da joj ne bude neprijatno. Nije znala da li je to namerno radio ili slučajno, ali bila mu je zahvalna. Istina je da polako počinje da razume stvari koje joj smetaju. Daće sve od sebe da joj trenutke sa njim ne učini neprijatnim.
-Da sam znao da ću te sresti poneo bi ti skripte.-Gledala je ispred sebe omamljena njegovim glasom, ali trudeći se da bude što ozbiljnija i hladnija.
-Hvala ti za to.
-Nema problema, nadam se samo da si sada bolje.-Klimnula je glavom osećajući bol u stomaku i butini, ali nije marila. Ne kad je u nečijem društvu.
-Mogu li da te pitam nešto?-Primetila je da nije kraj nje. Zastala je i pogledala preko ramena. Stajao je s rukama u džepovima od donjeg dela trenerke. Nije imao osmeh na licu. Bio je ozbiljan. Plašila se njegove ozbiljnosti, jer obično nije bio takav.
-Valjda.-Vratila se dva koraka unazad i stala ispred njega. Zagledao joj se u kosu, a zatim u usne. Brzo je usmerio pogled iza nje ka vodi.
-Da možeš da menjaš svoj život na jedan dan sa nekom osobom, koja bi to bila?-Zbunjeno ga je pogledala sa blago otvrenim ustima.
-Molim?
-Čula si.-Nije mogla da se ne osmehne barem malo. Zasigurno nije očekivala ovakvo pitanje.
-Ne bih znala.
-To ne prihvatam kao odgovor.
-S kim bi ti?-Zagledao joj se u oči pokušavajući da odagna zbog čega ima strah u očima.
-S tobom.-Zateklo je to.
-Ne bih ti to preporučila.
-Zašto?-Izdahnula je težak vazduh te krenula ka obližnjoj klupici. Ipak joj je bolje da sednu. Kada je krenula da seda grč u stomaku ju je presekao. Mislila je da nije primetio njeno mrštenje koje je pokušala da sakrije, ali jeste.
-Zašto uopšte hoćeš moj život? Ne bih rekla da deluje zanimljivo. - Izbegla je njegovo pitanje pitanjem.
-Želim da te razumem. Da razumem sve što sad ne razumem. Voleo bih da znam neke stvari o tebi koje uporno kriješ i ljubomorno čuvaš.-Nije imala odgovor. Nije mogla ni da ga gleda. Plašila se da će uočiti tugu u njoj. A već jeste.
-Ne bih ti dala moj život ni na dva sata, zato bolje smakni tu želju iz glave.-Ironično se osmehnuo zabacivši glavu na naslon klupe. Gledao je ka nebu. Ka zvezdama.
-Ozbiljna sam. Ukoliko nešto tako "ljubomorno" čuvam, to je sa razlogom.
-Verujem ti, ali još uvek ne razumem.-Nije ga krivila. Ni ona sama svoj život nekad ne razume.
-I bolje ti je.-Krišom se osmehnula, jer se po prvi put nije osećala nimalo ugroženo u prisustvu muškarca. Ni manje ni više već na šetalištu, odvojeni od ljudi u svom komforu. Nije osećala strah i nije znala da li je to dobro ili ne. Samo je odlučila da se prepust dok ne vidi da odlazi predaleko.
-Možemo li da ne pričamo o mom životu?-Tiho je zamolila, a on je odmah promenio temu.
-Sutra moram da ustanem suviše rano, jer mi otac dolazi iz Francuske, a da samo znaš koliko mi je potreban san.-Iznenadila se njegovoj opuštenosti dok je pričao o najrandom stvari. Koliko god ona nije bila opuštena u tudjem društvu, tako ljudi nisu bili opušteni ni u njenom.
-Iz Francuske?-Videla je kako se osmehuje dok gleda u nebo. Nije znala zašto, ali to je opuštalo.
-Samo sam se ja vratio iz Francuske. Moja majka dolazi često, samo se pojavi na par dana i ode. Često želi da dodje kod mene da proveri jesam li u redu. Tata dolazi povremeno.
-Dugo si bio u Francuskoj?-Njegovo lice je postalo ozbiljno. Potišteno ovim pitanjem. Nije želela da shvati da je to primetila, jer bi mu onda bilo još gore. Znala je to.
-Od svoje desete godine.-To je brzo izgvorio. Nije želeo o tome da priča, bilo je jasno kao dan.
Tišina je trajala dosta dugo. A njena nervoza se vratila.
Zazvonio joj je telefon. Pogledala je u ekran. Čim je videla da je u pitanju Mladen ustala je sa klupice ne mareći na bol, jer jedino šta je osećala bio je strah.
-Izvini me.-Tiho je izustila Relji, a zatim se malo udaljila.

-Halo?
-Gde si?!-Glas mu je bio strog i oštar.
Pogledala je u Relju koji je cupkao jednom nogom, dok se igrao šarenom narukvicom. Prisetila se da mu je to od mladje sestre. Blago se osmehnula posmatrajući ga.
-Na sigurnom.
-O, da? Pretpostavljam da si sa nekim ljubavnikom.-Zatvorila je oči na njegove reči stegnuvši vilicu.
-Šta hoćeš, Mladene?
-Koliko puta sam ti rekao da ne želim hitnu pomoć u svojoj kući?!-Bio je besan. Glas mu je grebao usnu školjku, a strah joj se slivao u krvnim sudovima. Nije želela da razmišlja o tome šta bi joj uradio da je kod kuće. Udahnula je vazduh, te stegla grudi kako bi zvučala nezainteresovano.
-Koliko puta ću ti reći da ne marim šta mi pričaš?-Prekinula je...

Piljila je u ugašen telefon. Nije mogla obuzeti jezu u telu, niti gadjenje prema samoj sebi. Dok joj je otac krvario ona je mirno pričala sa Reljom.
-Zbogom!-Pogledala je u Relju. Okrenula mu je ledja pre nego što ju je pogledao u oči, te je pošla ka svojoj kući.
-Nešto se desilo?
-Ne.-Kratko je izustila ne želeći da je prati.
-Da li sam ja nešto loše uradio?
-Ne.-Ubrzala je.
-Da li sam nešto rekao? Izvini, ako....-Okrenula se ka njemu.
-Ne! Samo....okani me se već jednom.-Hladno mu je sasula u lice. Stao je ispred nje piljeći u nju. Nije delovao povredjeno, više iznenadjeno.
-U redu. Nema problema.-Klimnuo je glavom kao da je sam sebi odgovorio na neko pitanje u glavi. Nije mogla da ga gleda u oči. Ne kada su joj bile spremne na razarajuću bol koju je osetila. Zašto?
Zato što je dozvolila sebi da razgovara sa muškarcem. Istim muškarcem koji bi mogao da je ubije sa par udaraca. Istim onim muškarcem koji bi postao ološ kada bi mu poklonila srce na dlanu. Sa tim muškarcem je sedela, šetala i pričala.
Nije mogla da ga gleda u oči, ali on nju jeste. Par sekundi pre nego što se okrenuo i otišao pogledao joj je zavijen zglob. Celo veče ga je nevešto skrivala ne znajući da ga je primetio i pre nego što joj se javio. Znao je šta se nalazi ispod zavoja. Znao je šta je učinila sebi, pa je valjda zbog toga i želeo da bude u njenom životu na dvadeset četiri sata. Da sazna šta je muči i koliko. Da sazna ono šta iz njenih usta nikad neće saznati, a silno bi voleo da je izbavi iz toga. Ako ikako može.
-Laku noć!-Klimnula je glavom. Okrenuo se i otišao. Stvarno je otišao. Zašto joj to smeta? Zašto se oseća ugroženo sada kada je sama? Zašto se oseća nezaštićeno sada?
Kao da bi te on spasio od ičega. Isto koliko bi i tvoj otac.
Rekla je u sebi, a zatim se i ona okrenula svojim putem i pošla. Nadala se da će stići do sobe bez dodatnih masnica.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now