《32》

122 10 1
                                    

Propitivanje je gotovo, pa su polako počeli da izlaze iz sobe.
Bila je zadovoljna količinom odgovara koje je dala, ali morala je da primeti da je i Relja veoma dobro savladavao teoriju.
-Dobio sam informaciju da ste sutra takodje na praksi kod mene, pa mi možete sutra doneti vaše izveštaje o dijagnozi pacijenata. Bilo mi je drago pokloniti vam svoje vreme. Do sutra ste slobodni. Ukoliko imate neka pitanja na raspolaganju sam.-Doktor je sa blagim osmehom završio svoj monolog, a zatim stavio hemijsku, koju je držao medju prstima u gornji, levi džep kod grudnog koša.
Devojka i Relja su polako krenuli ka svlačionici, a Andjelka je prišla doktoru dajući mu do znanja da bi volela da popričaju nasamo.
-Volela bih da vas pitam nešto.-Klimnuo je glavom vidno spreman za pitanje.
-Uskoro će matura. Nakon mature sledi upis na fakultet. Znam da želim medicinu, ali nisam sigurna koju granu medicine.-Stisnuo je usne u pravu liniju znajući taj osećaj. Mnogi srednjoškolci imaju taj pritisak pred kraj škole, čak i oni koji znaju šta bi voleli da upišu plaše se da to nije to.
-Promisli malo o svojoj ličnosti. Ponekad put kojim treba da krenemo treba da bude poput nas. Napiši na papir kratkim rečima tvoje osobine. Mane, vrline, talente, ono šta voliš, šta ne voliš. Čak ne mora biti nužno vezano za medicinu već za celokupnu tebe. Na drugi papir napiši sve grane medicine i o svakoj grani po dve do tri opisne reči. Povezuj sebe sa tim granama. Veruj mi da ćeš pronaći onu pravu vremenom. Sigurno ne odmah večeras, ali do mature hoćeš.-Pratila je njegova uputstva. Nije mogla reći da su besmislena, ali nije mogla ni da poveruje u tu mogućnost. Pronaći granu medicine koja joj odgovara na taj način je pomalo suluda. Mada, kad bolje razmisli. Ima li bolju opciju?
-Mnogo ste mi pomogli.
-Uvek. Ukoliko ti zatreba još neka pomoć, tu sam.-Zahvalno je klimnula glavom. Polako je krenula ka liftu kako bi se spustila do svlačionice u kojoj će skinuti belu uniformu. Odahnula je kada je ušla u praznu svlačionicu. Lagano se svlačila razmišljajući o doktorovom predlogu.
Mora da napiše svoje mane, vrline, talente.... Da li ona uopšte zna sve to o sebi? Godinama se trudila da je niko ne upozna sa strane od vršnjaka, profesora, oca... Možda je zaboravila da dopusti sebi tu mogućnost. Izgleda da ni ona sama nije znala ko je i kakva je ličnost.
Spakovala je sve stvari, a zatim krenula ka glavnom pultu bolnice koji se nalazio na ulazu za hitne intervencije.
Čim je upisala svoje ime na papir kako bi overila svoje prisustvo na praksi izašla je iz bolnice kroz klizna vrata.
Ostala je da stoji ispod nadstrešnice umotana u svojim mislima.
Krenula je kroz parking kako bi došla do trotoara kojim će polako stići kući.
Dok je koračala do trotoara, non stop je posmatrala okolinu. Okretala se i vrzmala oko sebe pokušavajući nešto da opazi. Srce joj je bilo nemirno u gurudima, a prsti koji su stezali ranac na ramenu su se grčili. Iščekivala je nešto. Možda nekog. Pokušavala je da uoči u kojem delu parkinga je čeka Relja, ali nije ga bilo. Kada je izašla na trotoar okrenula se ka pravcu kuće i nastavila peške svoj put. Sama.
Nije mogla da prizna sebi da iščekuje Reljino društvo, pa se sama sebi pravdala kako želi da ga vidi ukoliko je u blizini kako bi pobegla od njega. A nije smela da se pomiri sa činjenicom. Ne bi pobegla. Pravila bi se drska i hladna, ali bi uživala.
Uživala....to nije radila toliko dugo da je zaboravila u čemu je sve uživala tokom života. Knjigama, sedenje u parku, biblioteka, klupica u školskom dvorištu? Sve je to bilo uživanje, ali samačko. Usamljeno. Možda polako počinje da priznaje koliko je usamljena. Koliko njena samoća ume da bude duboka i teška, veoma bučna.
Već sledeći put kada se osvrnula da pogleda da li je Relja u blizini, shvatila je da je u svojoj ulici. Skoro pada mrak, a njeno telo je željno toplog tuša i mekane postelje.
Ušla je u zgradu dišući na usta kako je intezivni miris pokvarenih jaja i maltera ne bi ujeo za nos. Polako se pela uz stepenice iščekivajući broj svog stana.
Popela se i na poslednji stepenik, a onda je osetila malaksalost. Glava joj se klatila, a kapci su postali sve teži i teži. Nije joj se svidjao osećaj lakoće u želucu i mlitavost u mišićima. Creva su joj se skupila u stomaku što je nateralo da se zapita kada je poslednji put jela.
-Moram da jedem...-Prošapta sama sebi u bradu, a zatim se sporo i neprecizno dogega do svojih ulaznih vrata.
Vrata su bila otključana, na njenu sreću. Ušla je u stan hvatajući se za predmete oko sebe. Kvakvu na vratima, pa za cipelarnik, zid i na kraju se naslonila na okovratnik ulaza u kuhinju. Čula je slabašno, ali iritirajuće pištanje u ušima koje je nagoveštavalo da će se ubrzo onesvestiti. Nije se plašila gubitka svesti, ali činjenica da je sama u stanu je činila nervoznim. Biće sama sve dok njen otac ne odluči da ustane sa barske stolice, a i kada dodje neće joj biti od nikakve koristi. Toga se plašila. Da je ne ostavi onesvešćenu i neprimetnu dok on nastavlja da loče u dnevnoj sobi.
Udahnula je što više kiseonika, a zatim se usudila da zakorači dva koraka bez oslonca kako bi došla do frižidera.
-Molim te Bože!-Prošaputala je drhtavo i sada već uplašeno, jer su joj noge postajale suviše slabe. Molila je svakog sveca da stvori u frižideru neku hranu koja će joj pomoći da se povrati dovoljno da ode do prodavnice.
Povukla je ručku frižidera i ugledala jedino čašicu kiselog mleka.
Uzela ju je i pokušala da otvori, medjutim ruke su joj od nervoze postale drhtave. Na kraju je probola noktom aluminijumski poklopac i prislonila ga usnama. Uzimala je gutljaj po gutljaj spuštajući se polako na stolicu koja je bila odmah korak od nje.
Osećala je kako joj gusta tečnost klizi niz jednjak i smešta se u nestrpljiv želudac.
Opustila je mišiće na stolici i zatvorila oči kako bi joj se vid razbistrio. Nakon nekoliko minuta mirovanja lagano je ustala i prišla delu gde stoji hleb. Odlomila je mali deo od već malog parčeta i zagrizla, a zatim popila ostatak kiselog mleka.
Biće dovoljno dok ne kupi nešto obimnije.
Izašla je iz kuhinje još uvek slaba da se penje uz stepenice do svoje sobe, pa je produžila u kupatilo. Umila se, nakvasila vrat i zglobove kako bi se osvežila, a zatim je sela na pločice kraj lavaboa. Naslonila je ledja na hladne pločice i zatvorila oči. Dok je mirno sedela telo joj se opuštalo i umirilo. Nakon nekoliko minuta osetila je ogormnu težinu u mišićima. Nije imala pojma kako će doći do svog kreveta kojeg je sad veoma željna, ali morala je što pre. Pre nego što se njen divni otac vrati kući.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now