《23》

194 14 3
                                    

Ušla je u mračnu kuću. Po osećaju je izula patike, a zatim opipala prekidač za svetlo. Od jakog svetla su je oči zabolele na nekoliko trenutaka.
Virnula je ka dnevnoj sobi uveravajući se da nema nikoga, ali kuća je bila otključana.
Mrzovoljno je ušla u kuhinju negodovajući očevu neodgovornost. Nije mu prvi put da ostavlja otključan stan i to je izludjivalo.
Kada je otvorila frižider željna hladnog mleka začuo se tresak na spratu. Znajući da Mladen nikad ne ide na sprat odmah je pojurila uz stepenice. Čim je došla do poslednjeg stepenika usporila je.
-Mladene?-Pažljivo je zakoračila gledajući u otvorena vrata bivše spavaće sobe njenih roditelja. Čim je začula gorak jecaj svog oca odmah je dotrčala do vrata.
Pomislila je da je pao, da je polomio staklo, pomislila je na sve sem ovoga. Njen otac sedi ispod prozora izmedju pobacanih stvari i.....plače.
Neko vreme je nepomično stajala na pragu sobe. Gledala je. Posmatrala je kako njen otac drži haljinu njene majke u rukama. Istim onim rukama kojim je lišio od batina. Sedeo je i plakao isto onako kako je plakala ona krvava ili išarana masnicama.
Jedina razlika njenog oca sada i nje kada je on pretuče jeste što je ona njemu počela da prilazi. Lagano kao da se plašila da je nešto ne opeče.
U sobi je bio mrak, mrkli mrak. Na celom spratu je bio mrak. Jedino je sa prozora na kojem nije bilo ni zavese dopirala blaga ulična svetlost. Mogla je da prizna da je njen otac izgledao poput najnevinijeg deteta.
Anđelka je bila sve bliža njegovom telu. Sve je jasnije čula gorke jecaje i glasno udisanje vazduha. Uskoro ga je dotakla, a on se trgao kao da je do sad nije primetio.
Kleknula je kraj njega polako mu uzimajući flašu koja je bila skoro prazna. Osetila je smrad rakije, one rakije od koje joj ceo stan zaudara. A onda je podigao pogled. Oči su bile crvene i tako vidljivo tužne. Želela je da mu obriše suze sa bora, ali nije mogla. Nešto u njoj je kočilo.
-Tako ličiš na nju.-Plitko poput najbolesnijeg čoveka izgovorio je strahovite reči. Svaki put kad bi to rekao njeno telo bi bilo mrtvo i zbog toga je odmah ustuknula od njega. On je samo gledao. Gledao kao da upija svaku njenu crtu lica.
-Bila je tako lepa.....-Njegov glas ju je probadao. Zašto ju je bolelo ovo što vidi? Zašto je osećala sažaljenje prema ovom čoveku?
Njegova ruka je dotakla njenu podlakticu. Umesto da se uplaši i da pobegne u svoju sobu ili možda u drugi grad. Njeno srce je zalupalo, ali ne od straha. Zalupalo je od želje, želje da oseti zagrljaj. Tako topao ljudski zagrljaj posle toliko godina. Bio on od njenog tate ili psihopate nije joj bilo važno. Toliko dugo nije osetila obavijene ruke oko sebe da je svakim danom sve više čeznula za tim. Svakim danom sve više.
-Idi u sobu Anđelka!-Njegov gnevan glas je probudio iz iluzija. Zar je stvarno to pomislila? Pomislila je da će je ovaj čovek zagrliti?
-Nosi se!!-Istrgla je svoju ruku iz njegovog stiska pohitajući ka svojoj sobi. Njeno srce nije imalo mira. Nije moglo da prihvati razočarenje. Ruke su joj podrhtavale kada je zatvarala vrata sobe za sobom. Zatim je samo skliznula niz vrata prepuštajući se tami. Ne samo tami koja se nalazila oko nje u prostoriji, već tami koja je toliko godina čamila u njenom duhu. Njenom telu i njenoj naravi. Više nije bilo ni trunčice svetla.
-Želim da umrem....-Prošaputala je udarajući glavu o vrata na koja je bila naslonjena. Suze su se zadržavale u očima, ali ona je imala toliku potrebu da ih pusti. Da odvrne svoje slavine u očima i da ih ne zavrće. Imala je potrebu da pocepa sve sa sebe, da gleda u svoje telo izrezano ožiljcima i išarano masnicama. Želela je da polupa sve u sobi, ma sve u kući. Želela je haos. Da ona jednom u životu napravi haos. Možda je u njoj rasla želja za zlom, želja da jednom ona bude negativac. Ali kako to učiniti kada od toga beži. Ako će se ona sama prepustiti haosu kako će onda pobeći od njega? Nije smela sebi da dozvoli zlo, nije smela da dozvoli tu slobodu da polupa sve ispred sebe. Nije smela.
Nije htela da bude poput njega. Nije htela da postane kopija svog oca. I iako je znala da nikad neće biti majka, jer je duboko u sebi bila svesna svog straha ljudi, ali za slučaj da postane htela je da bude najbolja verzija sebe pred detetom.
Rukom je prešla preko svog praznog vrata. Setivši se grubog stiska usne su joj se izvile u bolnu grimasu. Ustala je uzimajući svoju staru igračku iz druge fioke kraj kreveta. Prišla je prozoru, a zatim ga otvorila. Žilet je spustila na policu sa knjigama dok je duboko udisala svež vazduh. Duboko je disala, dozvoljavala je da joj vetar osuši svaku suzu u očima, ali nije uspevao. Zašto? Jer je bol bila toliko snažna u njoj, toliko jaka da oči nisu prestajale da proizvode suze. Osećala je kako su joj kosti sve čvršće, jače i stabilnije. To je od straha. Straha koji je uvek imala u sebi, svakog minuta, svake sekunde.
Strah koji je njen otac nemilosrdno taložio u njoj godinama.
Uzela je žilet u desnu ruku, a levu je ispružila ka otvorenom prozoru. Nežna mesečina pomešana sa uličnom rasvetom joj je razredjivala mrak. Mogla je jasno da posmatra žilet, jasno da ga proučava. Mogla je čak primetiti napete prste na levoj ruci. Kapljice znoji su joj se slivale niz obraz, a koža na rukama je bila vlažna. Jednom se posekla. Jednom i nikad više, ali ovaj put nije imala nameru da se poseče. Ovaj put je imala nameru da slučajno produbi posekotinu. Da slučajno iskrvari. Oštrica žileta se presijavala mesečinom. Njena pljuvačka je na trenutak zastala, a zatim je pročistila grlo naboravši čelo. Plašila se, ali je imala želju. Istu onu kao na litici. Imala je potrebu da oduzme sebi život kad već Bog ne planira.
Brzo je obrisala suze sa obraza levom rukom jecajući što tiše. Kao da se plašila da će opet prizvati nekog muškarca koji će je spasiti, a možda......možda je to baš želela. Možda je zbog te želje namerno pojačala ton plača pre nego što je povukla duboku ranu iznad zglobova.
Tamna linija je potekla niz njen ručni zglob. Potekla je i ubrzo počela da kaplje na keramički okvir prozora. Suze su bile sve jače, ali bol je bila drugačija. Bila je žestoka, ali ne ni nalik pesnicama. Ova je bila krvava. Bila je duboka. Ova nije udarala u srce i dušu, udarala je mozak. Bilo je nešto čudno u svom tom peckanju posekotine. Prijalo joj je. Prokleto joj je prijalo. Kao da svakom poteklom kapljicom iz nje izlazi bol, patnja. Znala je da je to samo privremeni osećaj, ali kad iscuri poslednja kap biće večan.

-Ovo je samo tvoj izbor, ali upamti. Imaš izbor. Uvek ćeš ga imati.

Glas njenog nepoznatog heroja se probudio u njoj. Istog časa je pogledala u svoj zglob koji je sve više krvario.

Spasi me tameDonde viven las historias. Descúbrelo ahora