《25》

242 14 5
                                    

Sunčava, topla svetlost je padala pravo na njen krevet. Osetila je toplotu na rukama i licu gde je svetlost dopirala. Svidjala joj se ta nežnost žutog zraka. Pogledala je na sat koji je bio na ručnom zglobu. Imala je i više nego dovoljno vremena da ode da prošeta pre časova. Još samo dva meseca do mature. Samo toliko, a njena nesigurnost za budućnost je sve veća i jača u njoj. Moraće da potraži posao koliko god teško bilo da se sprema za maturski ispit i da radi, moraće.
Spakovala je torbu za školu trpajući i knjigu koju trenutno čita ,,Ne reci mi da se bojiš" od Djuzepea Katocela. Knjiga je napisana po istinitom dogadjaju i zbog toga u Andjelkinom srcu ima posebno mesto, a još je nije ni pročitala. Pitala se kako je to, pisati o nečemu što se već dogodilo. Tu ne možete da skrećete sa puta. Morate da idete pravo i možda na trenutak zastanete sidjete kraj puta kako bi dodali neki momenat koji će čitaocima biti zanimljiv. Ali svu tu suštinu ne smete da dirate, nije pravedno, onda nije po istinitom dogadjaju. Smatrala je da je to teško, a opet prelepo. Napisati nešto što je deo stvarnosti. Nešto što neki ljudi znaju iz pravog života. Ova knjiga je zasigurno dobila visoku ocenu na Andjelkinoj polici. Jedna je od boljih, a to je retkost. Retkost je da knjige ispisane stvarnim dogadjajem budu jedne od omiljene ljudima, jer ima mnogo ispisanih knjiga po piščevim fikcijama koje su ljudima dosta zanimljivije.
Otvorila je prozor sobe kako bi proverila vreme napolju. Bilo je sveže, ali toliko prijatno da je osetila miris proleća. Voli proleće i sve što spada u njega. Cveće, noćne šetnje sa laganim duksom, svežim sladoledom, blagim vetrom i milim suncem. Možda ponekom kišom, ali sve u svemu najlepše godišnje doba.
Navukla je na sebe majicu na kratke rukave, bele boje sa crvenim pikasovim prskanim flekama. Preko majice je navukla tamno plavi duks. Sada je bila spremna za jutarnju svežinu, a i za popodnevnu vrelinu. Na noge je navukla široke crne pantalone, a zatim se češljajući pogledala u ogledalo.
Istini na volju, tamno plava joj nije preterano lepo stajala, ali ona je volela tu boju. Ovaj duks se nekada savršeno uklapao u njen medaljon koji već duže vreme nije osetila oko vrata. Sama sebi je često govorila kako se oseća prazno bez njega, ali to čak i zvuči glupo. Ne možeš biti polovičan bez neke obične ogrlice, nakita ili neke odeće. Barem je tako mislila, ali to je veoma moguće. Ljudi se često vežu za materijalne stvari ni ne znajući koliko je ta veza jaka.
Recimo, narukvica od silikonskih gumica na ruci novog učenika je veoma kitnjasta. Moglo se reći zastarela, ali sama ljubav sa kojom je on nosi nju čini lepom. Nije je sakrivao pod sat kako je drugi ljudi ne bi videli, naprotiv, pokazivao ju je svima. Ponosio se s njom. Možda se Anđelka nije ponosila svojim medaljonom, ali ga je volela.
Mnogo.
Snažno.
Sve bi dala da je opet kod nje.
Pre nego što je prebacila ranac na rame pogledala je svoj levi zglob. Još uvek je u zavoju.
-Šta ti je to trebalo?-Upitala je samu sebe prekorno gledajući u zavoj.
Lagala bi kada bi rekla da je nije bolelo. Jeste. Dosta manje nego to veče, ali čim bi pipnula podlakticu rana bi pulsirala. Bila je duboka i precizna, da je još minut krvarila umrla bi. Da je još milimetar dublje zarila žilet, umrla bi.
Obrisala je pokajničku suzu sa desnog obraza, a zatim izašla iz sobe. Setila se nedavne noći i od tad bi svako jutro ulazila u spavaću sobu kraj svoje kako bi proverila da li je tu Mladen. Nije bio. Poslednji put ga je tu videla pre dve noći kada je gorko upijao miris njene majke, a pre toga verovatno na dan sahrane majke.
Kada je prešla pogledom po sobi shvatila je da nije njen otac jedini koji je bežao od ove sobe. I nju je bolelo. Užasno smetalo. Smetala su joj ta vrata u kući, nevidljiva vrata koja niko nije primećivao, a oboma su zadavala bol.
Zatvorila je vrata, a onda lagano sišla niz stepenice. Tek kada je sišla niz stepenice shvatila je da joj je otac budan. Znala je da se nije ovako rano probudio. Čoveka kojeg proguta alkohol uveče ne natera ga da se probudi u cig zore. Prosto nije ni spavao.
-Dugo ti je trebalo da sidješ.-Zavrtela je glavom potvrdjujući činjenicu da je pijan. Možda je trebala da ode iz kuće ignorišući njegove reči, ali ono što je čula. Ono što joj je sopstveni otac rekao nije mogla da ignoriše.
-Do sad sam imao nade da grešim sa svojim postupcima, želeo sam da grešim. Očigledno je sve istina. Kurva si ko što je tvoja majka bila. Koliko si puta sinoć razapela onom dečku noge? Jednom, triput?-Suze su joj navrle na oči. Sakrila ih je. O prokleto je umela da ih krije od oca, ali samo zbog jedne prednosti. On nikad nije ni primećivao njene pokunjene oči. Mogla je da ga gleda raspadnuta od tuge, na kolenima i u gorkom plaču, ali on se ne bi ni pomerio. Možda bi je udario, ali zasigurno ne pomilovao.
-Nemaš ni osamnaest, a već prodaješ telo naokolo. Ne mogu da verujem da sam te zbog toga podizao ovih godina.-Njegov glas je bio smiren koliko glas pijanca može biti. Ali u njemu je bilo gorčine, bilo je gadjenja prema rodjenjoj ćerci.
Spustila je ranac na pod i ušla u dnevnu sobu. Nakon što je prešla ravan prag i ušla u istu prostoriju gde je bio njen otac duboko je udahnula. Onda je izdahnula.
-Tvoje oči su poput mojih. Zašto me toliko mrziš? Ti si me napravio! Ako me toliko mrziš što me nisi bacio u neki kanal nakon smrti moje majke??! -Glas joj nije bio smiren poput njegovog, ali njegov smiren pogled je smirio njen glas. On ništa ne oseća prema njoj, zar ne? Ni trunku saosećanja.
-Nisam znao da ću te mrzeti. Nisam znao da ćeš postati poput svoje majke.-Klimnula je glavom stežući usne. Tek kada su se suze povukle progovorila je.
-A kako sam ja to dodjavola kriva što ličim na nju?-Pitanje koje je krizlo godinama. Godinama.
-Ona je kriva. Ona je kriva što nemaš ništa moje. Ništa!-Produbila je svoj pogled ka njemu. Pokušala je da probije zidine u njegovom pogledu, ali nije uspela. On gleda kroz nju ili uopšte ne vidi nju. Možda vidi njenu majku. Želela je da mu kaže kako su joj oči identične njegovim, želela je da mu kaže da to nije ni bitno za ljubav izmedju oca i ćerke, ali nije. Zašto bi? Zašto bi to pričala praznom čoveku? Čoveku bez savesti i duše. Mogla je samo da se okrene i ode. I jeste se okrenula, ali pre nego što je i otišla imala je potrebu da mu kaže najistinitije reči.
-Volela bih da sam pored majke u grobu, tata.-Dozvolivši suzama da poteku istrčala je iz stana. Zbog pokvarenog lifta jurila je niz stepenice ostavljajući zvuk djona koji je udarao o stare stepenike.
Plakala je. Jako. Ne zbog očevih uvreda, niti zbog bola u grudima. Već zbog sopstvenih reči. Posle Mladenovog prvog udarca nikad ga više nije nazvala "tata". Posle prvog udarca njen pogled na život se promenio. Nije mogla da veruje da je njen srećan, mali život došao do opasnog, surovog žaljenja što nije mrtva. Nije mogla da veruje, nije želela da veruje u to.
Zaobišla je štand na kome je radio njoj poznat dečak. Nije se okrenula da mu poželi dobro jutro i da kupi neko slasno pecivo. Možda jer nije imala snage, a možda jer nije imala više ni novca. Njena uštedjevina je bila sve tanja i tanja, a fakultet sve bliži i bliži.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now