《22》

181 12 1
                                    

-Znači sedamo ovde?-Pokazao je na njeno omiljeno mesto.
-Da.-Sela je na udobnu fotelju, a zatim pažljivo posmatrala gde će on sesti. Odahnula je kada je seo dalje od nje.
-Ajde da nastavimo.-Uzeo je papir i ponovo počeo da joj objašnjava. Dok je on rešavao zadatke činilo se lako. Mada kada ona to radi uopšte nije tako jednostavno.
-Dosta je. Dovoljno je za dva.-Pogledao je popreko još uvek spuštene glave ka papirima. Na trenutak se uplašila te čistine u njegovim očima. Mogao je da ubije čoveka njima da je hteo, pomislila je.
-Uopšte ne deluješ tako.
-Kako? I prestani tako da me gledaš!-Drsko je izustila. Naslonio se na naslon fotelje, a zatim prekrstio ruke na grudima. Izvajani mišići su mu tada došli do ogromnog izražaja u tom duksu na raskopčavanje, ali ona nije skidala pogled sa njegovih očiju. Čekala je odgovor.
-Da brzo odustaješ. Deluješ kao da teraš po svom sve dok tako ne bude.-Razmislila je o tome. Zapravo uopšte nije takva. Nikad u životu nije imala privilegiju da tera po svom. Nikad.
-Zapravo jesam takva.-Slagala je. Pogledao je u papir, a zatim slegnuo ramenima.
-Više nisam siguran, odustala si od matematike čim si naučila za dvojku. Znam da možeš više.

,,Znam da možeš više."

Niko joj do sad to nije rekao. Bože, pa niko se nije ni trudio da joj pomogne. Meko ga je pogledala upijajući miris mora koji se mešao sa prefinjenim muškim parfemom i ljubičica iz saksije.
-Napisi jedan zadatak za veću ocenu.-Zadovoljno se osmehnuo uzimajući olovku. Postavio je nekoliko zadataka u koje je gledala sa strahom. Strahom neuspeha. Strahom da neće upasti na budžet i da neće nastaviti sa svojim snovima. Osmotrila je njegov sat na ruci. Najnoviji roleks. Bio je srebrne boje, a oko okvira sata bila je ugravirana zelena nijansa koja je davala neku toplotu toj skupocenosti. Sat je bio prelep, ali skup. Ovaj dečko nije znao šta znači nemati. Nije znao da su dani bez novca teži od matematike. Pa njemu čak ni matematika nije bila problem. Tiho je udahnula svež vazduh koji se uvijao oko njih.
-Izvoli. Probaj sama, ako ti zatreba pomoć....-Pokazao je na sebe kao da je siguran da joj pomoć neće biti potrebna. Prihvatila je papir posmatrajući cifre.
Dečko, njoj nepoznat i strašan, sedeo je odmah tik do ograde posmatrajući je dok rešava zadatke. Shvatio je, ne želi pažnju, ne voli ljude i ne voli priču. Ali on je bez obzira na to želeo da izvuče iz nje maksimum. Želeo je da joj pruži pažnju, da joj da priliku da zavoli ljude i da izvuče iz nje složene rečenice ili barem prosto proširene.
Koliko god uživao posmatrajući joj prste kako stežu olovku od nervoze nije želeo da širi neprijatnost, pa je povremeno skrenuo pogled na more i drveće kraj plaže.
-Završila sam.-Pružila mu je papir ispisan brojevima. Počeo je da pregleda deo po deo.
Njegovi duži pramenovi su se spustili preko čela zaklanjajući joj pogled na oči. Stoga je pogledala u ružu, pa u more. Možda je loša stvar što nije mogla da zaboravi muškarca iz olujne noći. Možda je loša stvar što je more podseća na njega, što je svaka litica podseti na njega, ali nije mogla protiv toga. Želela je, ali nije umela. Njegov poljubac je učinio bitnom, učinio je posebno na nekoliko sekundi. To je bilo kratko, ali u tom trenutku se činilo bezkrajno. Možda nije znala kako taj muškarac izgleda, ali je znala da su mu se mokri pramenovi kose lepili na mokrom licu. Znala je da su mu oči iskrile u tami. Znala je da joj je spasio život, a onda je pustio da se vrati u gorak život.
-Anđelka.-Osetila je nežan dodir na nadlaktici. Istog časa je povukla ruku ka sebi nervozno ga pogledavši.
-Da li si dobro?-Vratila je zamrznut oblik lica te pogledala u papir. Sve joj je bilo tačno.
-Da nisi pogrešio u proveri? Nemoguće da....
-Šta? Nemoguće da si uradila sve zadatke za četvorku?
-Da.
-Možda nije problem u matematici već u tome što na svakom času čitaš knjige.-Namrštila se.
-Nisam tražila mišljenje.
-Ja ti ga svakako dajem. U redu je čitati na odmorima, pa čak i na psihologiji. Na matematici moraš bolje da pratiš.-Spustila je glavu na svoj papir sa zadacima. Pratila je njegov rad i ukapirala je. Možda matematika nije toliko teška nauka.
-Hvala ti na pomoći.-Klimnuo je glavom ravnim tonom lica. Činilo joj se kao da su ćutali dobrih sat vremena gledajući na sve strane, ali nije prošlo ni dva minuta.
Njegovo treskanje ruke kako bi namestio sat je otkrilo narukvicu. Do sad se krila ispod skupog sata, ali sada ju je on namestio odmah tik uz sat. Bila je, blago rečeno, skromna. Ispletena od silikonskih gumica. To je bila najpopularnija stvar pre nekoliko godina, svaka osoba bi imala po pet identičnih narukvica, ali Anđelka je bila sigurna da to više niko ne nosi. Gumice su bile ljubičasto zelene. Dok je posmatrala grubu razliku izmedju sata i narukvice nije shvatila da bulji u njih.
-Poprilično je stara.-Susrela se sa njegovim pogledom. Bio je čudan. Nekako tih. Jer znate, neki pogledi su glasni, odavaju sve što treba. U nekim možete da pročitate nečije emocije, ali u ovom ne. Bio je tako tih pogled kao da krije nešto ili se možda plaši nečega. Nije imala pojma, ali ju je to dirnulo.
-Napravila mi ju je sestra.-Anđelka je klimnula glavom.
-Prelepa je.-Osmehnuo se vrativši pogled na svoj zglob.
-Jeste.-Način na koji je brižno namestio narukvicu na vidljivo mesto njegovog zgloba je dirnuo. Njen otac nikad ništa nije uradio u vezi nje sa takvom ljubavlju. Da li je to razlika izmedju ljubavi brata i sestre od ljubavi oca i kćerke? Da li bi je i njen brat, da ga ima, tako voleo?
Čim je namestio narukvicu podigao je pogled ka njoj. Više nije bilo ćutljivog pogleda. Osmehivao se kroz zrake sunca koji su bili sve slabiji. Pogledala je na njegov sat, čim je videla koliko ima sati uspravila se u stolici.
-Trebala bih da krenem.-Počeo je da skuplja papire po stolu, a nakon toga joj ih je pružio. Uzela ih je odmah ih gurajući u torbu. Bila je željna samoće. Suviše je bila u nečijem prisustvu. Bila je željna čitanja, pa i hrane.
Čim je ustala, ustao je i on. Pratio je sve dok nisu došli do spoljnih stepenica.
-Mogu li da te ispratim?-Donšalanto je upitao ozbiljnog lica. Prebacila je ranac na svoja ledja.
-Hvala ti još jednom.-Osmehnuo se šutnuvši kamenčić niz stepenice.
-Izbegavaš odgovore na pitanja.
-Jer su suvišni. Dovidjenja.-Okrenula se ne čekajući da joj odgovori. Čim je skrenula u drugu ulicu sigurna da je više ne može videti izdahnula je. Kao da je sve ovo vreme zadržavala ogromnu količinu kiseonika u plućima.
-Nikad više!-Prosaptala je samoj sebi, te krenula. Mada nije krenula kući, nije imala želju da ide kući. Svratila je u jednu pekaru u kojoj se širio miris toplog peciva bezobzira što je skoro pao mrak. Zadivljeno je gledala u slasne kolače ukrašene jagodama, izrendanom čokoladom ili kokosom. Tako joj se prijelo nešto slatko, ali činjenica da nije ništa jela nekoliko sati, morala je izabrati nešto slano. Nešto jeftino. Uzela je krompirušu, omiljenu gozbu iz pekare. Čim je platila izašla je napolje prošetavši do svog omiljenog parka. Iz daljine je ugledala crnu fleku na travi i znala je da je to njen prijatelj. Tek kada je sela na klupu dozvala ga je. Hitro joj se upleo medju noge željan pažnje i češkanja.
-Nedostajao si mi i to previše. Danas sam mogla da umrem samo da znaš.-Pogledao je, a zatim zacvileo. Popeo se na klupu i smestio glavu u njeno krilo.
-Bila sam čitava dva ipo sata sama sa jednim muškarcem. Dobra stvar je što nisam dobila nikakav šamar, loša stvar je što ću ga dobiti kad dodjem kući.-Slegnula je ramenima kao da je to najnormalnija stvar, a zatim uzela kesu sa pitom. Počela je da jede posmatrajući psa. Mirno je ležao ne očekujući da mu da zalogaj. Kao da je znao da je umirala od gladi i da joj je ovo jedina prilika da nešto pojede. Bezobzira na to otkinula je komad pite te mu prinela ustima. Zgrabio je zubima slasno pojevši zalogaj.
-Lepa je, jel da? Svaka pita sa krompirom je lepa.
Osmehnula se psu i čim je pojela pitu počela je da ga češka. Mnoga deca su prosla kraj njih, mnogi parovi, mnogi roditelji sa kolicama u kojima su vozili male bebe. Svi su prolazili uživajući u svojim lagodnim životima. Ona je smireno sedela prisećajući se današnjeg dana. Setila se silikonske narukvice. Možda je njemu ta narukvica isto što je njoj bila ogrlica koju je izgubila. Taj medaljon joj je bio sve na svetu. U tom medaljonu su se skupljale njene uspone o kojima je noću sanjala. Možda zato od tada ima samo dve uspomene. Siloviti udarci njenog oca i strastvenog poljubca na ivici smrti. Više nije imala uspomene na majku, na srećno detinjstvo i tople zagrljaje svog oca. Sve bledi. Sve nekako iščezava, a za to krivi nestanak medaljona.
Tek kada su se po okolnim zgradama počela gasiti svetla odlučila je da krene.
-Vidimo se mili moj.-Pomilovala ga je, a onda krenula kući. Kada je došla do ulaznih vrata njeno srce se skamenilo spremno na uvrede. Njeno telo se stegnulo spremno za udarce. Njen mozak se ispraznio spreman da se napuni novim problemima. Ali krv, nju nije mogla ni da zaustavi, ni da zamrzne, niti da isprazni vene i arterije. Krv je buktala poput najopasnijeg plamena. Krv je jedina stvar koja je bila živa u njoj prilikom bola, prilikom vredjanja i uništavanja njene ličnosti.

Spasi me tameWhere stories live. Discover now