Chapter 36

527 45 6
                                    

Oteo mi se jedan glasak vrisak dok sam zateceno gledala u mrtvog coveka koji nam je doslovno pao ispred nogu.Iva je ostala smirena dok sam se ja borila sa sobom da ostanem na nogama.

"Sta se to desava..." Progundjala sam pre nego sto me je zgrabila za ruku i nastavila da trci ,vucuci me za njom.Izvezbano je zaobilazila ljude koji su pomahnitalo pokusavali da se domognu vrata.Gurala se kroz usplahirenu gomilu potpuno smirena.Cak,mislim i da nisam primetila nikakvu iznenadjenost ili zabrinutost kod nje.I to je ono sto me je bockalo.Zasto?Svaki normalan covek bi se uplasio za svoj zivot...Ali ona...Ona je potpuno smireno izgledala.

I nisam imala dosta vremena razmisljajuci o njenim postupcima jer me je vec u sledecem trenutku,povukla za sobom,nakon sto se izgurala kroz vrata.Smetnula sam to s uma i odlucila da cu o tome kasnije razmisljati.Ako prezivim.Dok smo se penjale uz stepenice na kojima su se ljudi gurali pokusavajuci da sidju dole,pitala sam se gde to idemo.Zasto smo isle gore,kada su svi ostali izlazili iz skole,na sigurno i bezbedno?Zasto se zavlaceci u medvedju pecinu kada mozes izaci na sigurno?

Dok sam pokusavala da drzim korak sa njom promrmljala sam zadihano:"Gde idemo?"

"Vodim te na sigurno."Uzvratila mi je mrmljajuci i primetila sam da je disala sasvim normalno.Nijedan jedini uzdah!Da li stvarno imam toliko losu kondiciju?

Kada smo se napokon uspele uz stepenice i dokopale se ravnog tla,zahvalila sam Bogu.Disala sam kao neka ludaca koja je upravo pretrcala maraton.Nastavile smo uz jos jedan sprat (sto je znacilo jos onoliko stepenica koliko smo malo pre ovoga presle) i kada smo stigle,Iva je bila primorana da me vuce jer ja nisam bila u stanju da setam.Ubrzala je korak sve dok nismo stigle do neke ucionice.

"Udji ovde." Rekla mi je sa jedva primetnim uzdahom.Nisam se obazirala na to jer sam razmatala reci koje mi je upravo uputila.

"Zasto?Sta je tu?" Izgledala sam zbunjeno i iskreno,nije mi se ostalo bas u ucionici na jezivom poslednjem spratu u skoli u kojoj trenutno traje pucnjava i ostala jeziva desavanja.

"Samo,udji." Rekla je isfrustirano kao da objasnjava malom detetu da ga niko nece pojesti.Blago me gurnuvsi,usla sam u ucionicu.

U ucionici je vladao mrak.Osvrtala sam se pokusavajuci da razaznam da li se i sa kim jos nalazim u ucionici.Nazirala sam par figura,otprilike desetak osoba koje su stajale rasporedjene po ucionici.Osecala sam ponovno blago guranje na ledjima da pruzim korak napred.

Nervozno sam prebacivala tezinu sa jedno na drugo stopalo,ne znajuci sta da radim.Svi su se okrenuli prema meni i jedva sam im videla lica.Nikoga od njih nisam poznavala.

"Budi tu." Pokazala mi je prstom Iva i odsetala na drugi kraj ucionice.Pridruzila se nepoznatim figurama kojima sam tek par sekundi kasnije videla lice.Bili su to Mejson,Hari,Dzos i Karter.Prvo su se par sekundi dosaptavali,sto je meni vise licilo na svadjanje,sve dok ih Hari nije prekinuo i izgovorio nesto poput:"Moramo da krenemo!"

Pitanje,glasi:"Gde?"

Ali,postoji i mogucnost da nisam dobro cula.Sekund kasnije sam shvatila da sam zapravo dobro cula-uzurbano su se okrenuli ka ormarima i policama na kojima su stajali predmeti....za koje sam shvatila da su pistolji.

Punili su ih i svako od njih je uzimao jos municije i trpao u dzepove.OMG!Sta se desava ovde?

Razmenili su jos par reci i onda krenuli ka vratima.Pokusavala sam da nadglasam buku koja je dopirala iz prizemlja,iako smo se mi nalazili dva sprata vise."Sta se to desava?I sta,dodjavola,radite to?"

Okrenuli su se ka meni.Primetila sam da su se predomisljali da li da mi odgovore sto na kraju i jeste Mejson."Samo...ostani tu.Sve ce biti u redu."Ostali su klimnuli glavom i uhvatila sam Ivu kako mi namiguje.

The Secret Organization Where stories live. Discover now