Season 2-Chapter 18

351 32 38
                                    

"Nije mi jasno",promrmljala sam u trenutku kada sam se bacila na krevet pored svog verenika,koji se zbunjeno okrenuo ka meni, pogledavsi me.

"A sta to?"

"Kako to da uspes da pronadjes vremena i za citanje?"

Mali smesak mu se pojavio na licu dok je prelistavao svoju omiljenu knjigu.Omot knjige "Istina o slucaju Harija Keberta" bio je ukrasen  plavicastim dezenom, ukazujuci na to da je i sama knjiga takva-jeziva. On ju je,iako je bila povelika, s lakocom drzao u rukama, nesvesno pokazujuci koliko zapravo uziva kada cita razna kriminalisticka dela.

"I koji ti je to put da citas tu knjigu?", pitala sam zadirkujuci ga.

Pogledao me je, iskreveljivsi mi se. "Prestao sam i da brojim. Uostalom,i sama citas ovakve knjige."

Nasmejala sam se dok sam kao nekakvo dete,mlatarala nogama. "Znas, kad god se vratim sa posla zateknem te kako radis nesto drugo. Prvo teretana,pa spremanje vecere za svoju verenicu,pa citanje knjige. Sta je sledece?"

"Hm,El,na sta ciljas?"

Osmeh mi se postepeno sirio licem. "Razmisljam o tome da te nazovem super covek."

"Zanimljivo", slegnuo je ramenima i ponovo obratio paznju na svoju knjigu. "Znas li sta bi tebe to nacinilo?"

Sumjivo sam ga pogledala, shvativsi da sam na opasnom terenu. Upitno sam podigla jednu obrvu.

"Verenicom super coveka."

Nasmejala sam se toliko glasno da sam bila sigurna da me je obezbedjenje,koje se nalazilo dva sprata nize,culo. "Molim?"

"Verenicom super coveka",ponovio je smejuci se.

Prevrnula sam ocima i nastavila da se smejem. Vibracija mog telefona se zacula. Pogledom sam presla po ekrankoje je prikazivalo ime:Dzejms.

Zasto bi me on zvao?

Instiktivno sam odbila poziv i ne trudeci se da razmislim koji bi razlog mogao biti. Laktovima se podupirujuci o krevet, prislonila sam glavu na svoju saku. "Moras smisljati bolje fore, Erik. Pod hitno."

Zatvorio je svoju knjigu i spustio je pored svog tela. Nasmejao se i okrenuo na bok, gledajuci me.

"Kako je bilo na poslu?"

Suzila sam oci na trenutak, razmisljajuci sta bih mu mogla reci. Izmedju Erika i mene nikada nije bilo tajni,ali sto se "Orion"-a tice, izbegavala sam u poslednje vreme da pricam o tome. Ta nestabilnost koja je vladala u firmi  me je naterala da se zapitam da li bih uopste trebala biti na celu i voditi Organizaciju. Sve je bilo... zapetljano. 

"Pa,znas i sam. Istraga,tajni zadaci... Uskoro cu morati da zbrinem i regrute iz Vojne baze."

"Zar dobijate i vojno pojacanje?"

"Pa,izgleda",slegnula sam ramenima ni sama ne znajuci sta da mislim. Komplikovanost u mom zivotu je postala dnevna rutina. Ali,dok je firmi vladalo rasulo, u privatnom zivotu sam pocela da vracam stvari u normalu. Odnos s Erikom je postao bolji, zbog cega sam bila presrecna,ali i dalje je postojala mrvica sumnje, kao da se nesto neocekivano sprema. Kao da ce svakog trenutka nesto pokvariti moj odnos s njim, sto nisam zelela. Napokon,posle par meseci, smo sredili sve probleme i prebrodili tenziju koja je bila stvorena prilikom veridbe i sve sto sam zelela je da ostane ovako.

Toplina u njegovim ocima se pojavila, aludirajuci na to koliko se zapravo trudi da mi popravi raspolozenje. "Znas, El,stanje ce se vremenom popraviti. Ne sumnjam da cete uz svu opremu uspeti da otkrijete identitet krtice. Sve sto je potrebno je da verujes u to,i-bice tako."

The Secret Organization Where stories live. Discover now