Chapter 40

488 44 4
                                    

Elena's POV

Otvorila sam nepodnosljivo teske kapke i u istom trenutku osetila tako snazan bol u glavi koji me je naterao da na trenutak cak i zacvilim. Zatvorila sam oci u nadi da ce bol prestati ali je on postajao sve jaci i jaci.Pokusavala sam da se setim i obradjivala sam poslednje dogadjaje kojih se secam.Srce je pocelo nenormalno da mi tuce dok sam nastojala da ne izgubim i dah.

Rajan.

Pogledom sam trazila bilo kakav znak da dokaze da gresim.Informaciju da sam kidnapovana moj mozak je odbijao da prihvati.Vrhovima prstiju sam prelazila preko slepoocnice da bih bar malo ublazila bol i kada sam shvatila da od toga nema nicega-odustala sam i pocela da smisljam nacin koji ce mi zapravo pomoci da pobegnem.

Nesigurno sam se oslonila na laktove i osmotrila mracnu sobu u kojoj se nalazim.Nigde nije bilo ni najmanjeg izvora svetlosti, nijednog jedinog prozora. Dlanovima sam se poduprla i nekako dospela u sedeci polozaj posle cega sam se ustala.

Jedino sto sam uspela da razaznam u ovoj mracnoj prostoriji su zidovi i vrata na suprotnoj strani sobe. Dlanovima sam opipavala hrapavu povrsinu zidova dok sam se kretala kroz sobu trazeci bilo kakav izlaz.
Skripav,jeziv zvuk,poput onih iz horor filmova,me je prenuo privukavsi moj pogled.Snop svetlosti se protezao sobom osvetljavajuci sve vecu povrsinu sobe dok sam ja cvrsto prikovala pogled za vrata ocekivajuci nekakvo zlo.Ugledavsi Rajana na vratima shvatila sam da vece zlo nisam mogla docekati. Prilepila sam se uza zid i strahovito pratila svaki njegov korak.Svetlo se na,moje iznenadjenje,upalilo i osvetlilo celu prostoriju.Tek sam tada shvatila da je to zapravo mala soba sa puno prasine.Primetila sam da se svetlo svakih desetak sekundi gasilo,tj. da je nestajalo na sekund-dve.Paucina je bila na svakom zidu i bilo je samo pitanje vremena kada cu ugledati pauka.

...Da sam primorana da biram ko mi je trenutno bolji prijatelj:Rajan ili drustvo paukova...Rado i bez razmisljanja bih izabrala paukove.

Vratila sam se surovoj stvarnosti i promatrala polozaj u kom se nalazim.Rajan me je posmatrao,sa lukavim osmehom na licu sve dok trenutka kada se uputio ka meni.Iako sam znala da nemam gde dalje,gurala sam ledjima zid ocekivajuci nemoguce.Od glasnih Otkucaja srca nista nisam bila ua stanju da cujem.

Trebalo mu je svega cetiri koraka da se stvori ispred mene.Disala sam duboko osecajuci u sebi koliko ga se zapravo plasim.

"Vidim da si se probudila." Procedio je dok me je gledalo ubistvenim pogledom na sta sam ja samo blago pomerila glavu u stranu.

"Gde sam to ja?" Rekla sam skoro necujnim glasom.

"Da ne bi mozda zelela da ti dam ceo izvestaj o tvom trenutnom nalazistu?" Sarkasticno mi je odgovorio dok sam ja pokusavala da odrzim svoj tako "neustrasivi" govor.

"Bilo bi pozeljno..." Odgovorila sam mu i usput se molila da nije primetio strah u mom glasu.

Sledeceg trenutka, glava mi je letela u stranu dok mi je desni obraz goreo od udarca.Zatvorila sam oci i pokusavala da suzdrzim jauk koji je bol prouzrokovao.Kao da mi nije bilo dosta bolova u glavi.

"Ne odgovaraj mi." Strogo je rekao ne cekajuci da se vratim u prvobitni polozaj.Samo sam cutala,ugrizavsi se za usnu a suze su mi se slivale niz obraze iako ni sama nisam primetila da sam zaplakala.

Ostrina njegovog glasa mi je govorila da se ne sali.Gledala sam ga u oci i on je mene gledao, nastavljajuci sa pricanjem.

Nakasljao se i prekrstio ruke."Pravicemo se da se ovo nije desilo.Sada...Zelim da mi kazes sve sto znas."

"Sta ...da ti...kazem?" Glas mi je podrhtavao i napokon sam batalila glumljenje neustrasive Elene.

"Oh,Elena...Ponekad stvarno znas da me nasmejes." Ironicno se nasmejao i dalje me posmatrajuci.

The Secret Organization Where stories live. Discover now