Chapter 37

566 42 2
                                    

"Izvini sto nisam bio pored tebe...Kada se sve..to odigralo." Sam jedva izgovorio.

Elena's POV

Cuvsi njegove reci,osetila sam bes koji je pretio da izbije i progovori nesto u moje ime.Talas ljutnje je preplavio moje telo dok sam ja pokusavala da ga suzbijem.Stisnula sam pesnice i duboko zarila nokte u dlanove.

"Samo...Cuti." Odbrusila sam mu mozda i previse drsko.Na trenutak sam osetila nalet krivice,ali je taj trenutak brzo prosao.
Da li su oni osecali krivicu dok su me lagali svakog dana vec mesecima?

Neko vreme je gledao u mene predomisljajuci se.Mogla sam primetiti njegov pomalo napet stav.Napokon je pomirljivo klimnuo glavom,okrenuo se napred i upalio auto.

Tisina mi je pruzila uslove za razmisljanje koje mi je trenutno bilo preko potrebno.Shvatila sam da moji 'prijatelji' zapravo nisu oni za koje su se predstavljali. Nisu obicni tinejdzeri,vec hladnokrvne ubice i...spijuni?

Preterujes, rekao mi je glasic u glavi.

Odmahnula sam glavom u nadi da ce mi to pomoci da razbistrim misli.Ovo nije bila dobra ideja.

Nista od ovoga nije bila dobra ideja.

Nije bila dobra ideja sesti u auto sa Dzejmsom niti se pridruziti njegovom drustvu.Trebala sam drzati distancu...i...Nisam trebala pristati na dolazak u Forbs.

Glupaca, rekla sam sebi dok sam osecala suze na svojim obrazima.Usplahireno sam se okrenula ka prozoru u strahu da ce Dzejms to primetiti.

Ishitrenim pokretima ruku sam ih obrisala,ali kasno.

"Elena...Ti to places?" Dzejms se okrenuo ka meni sa zabrinutim izrazom lica.

"Ne." Rekla sam i previse brzo.I usput sam slagala.

Slagati Dzejmsa?
Losa ideja.

"Znam da je sve ovo prilicno nap..." I dalje je imao andjeoski,blagi osmeh na licu kada sam ga prekinula.

"Ne znas ti nista!" Sada sam se i ja okrenula ka njemu.

Prvo sto sam uocila,nakon sto sam se okrenula ka njemu,su bile njegove oci koje su se zasijale da sam se na trenutak pokajala sto sam povisila ton.Ponovo. Nastavila sam nesto tisim glasom. "Ne mozes znati.Ni ti,a ni bilo ko od njih." Odmahnula sam glavom u neverici,osetivsi da su mi obrazi mokri.

Dodjava,sta mi se to desava?

Ponovo sam se susrela sa njegovim,sada vec utesnim pogledom.

Izraz lica mu je omeksao i izgledao je kao da pokusava detetu objasniti prostu stvar.Ovaj put sam odlucila pustiti ga da zavrsi. Parkirao je auto pored puta."Tvoja reakcija na ovo je potpuno ocekivana i...u redu.U pravu si." Zastao je na trenutak i uhvatio je moj pogled.

"Zasto mi ovo sada govoris?" Sumnjivo sam zaskiljila ocekivajuci odgovor.

"Zato sto zelim da znas da si u pravu." Jednostavno je rekao i osetila sam se cudno.Zagrizla sam donju usnu dok sam razmisljala.

Unutrasnji glasic mi je govorio da ne posustajem. Odsecno sam odmahnula glavom i uputila mu ostar pogled."Ne. Ne,ne i ne."

Iskreno?
I nisam znala zasto govorim NE,ali sam se nadala da ce on shvatiti znacenje mojih tesko razumljivih reci.

Odvezala sam pojas i u lice mu viknula jos jedno glasno NE posle cega sam otvorila vrata i izasla.Pre nego sto sam zalupila vrata,cula sam Dzejmsovo zbunjeno mrmljanje.Presavsi par koraka,iza sebe sam zacula zatvaranje vrata i vec za dve sekunde,Dzejms se stvorio pored mene.

The Secret Organization Where stories live. Discover now