Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

8. Poziv

''Hodati sa pravim prijateljem po mraku, bolje je nego hodati sam na svijetlu...''

********************

- Stvarno bih htio da odeš k roditeljima ova tri dana, dok me nema. Ti ćeš biti opuštenija, ja ću biti mirniji. - nagovara me Sebastian.

Od onog su dana prošla puna dva tjedna. Nakon prvotnog šoka i panike, pribrala sam se i dobro je promotrila. Žena u srednjim tridesetima, moderno obučena. I čak mi nije djelovala opasno.

Ipak, znajući da ima neke veze s Domagojem, nisam imala dobar predosjećaj. Dok sam provjerila jesu li mi zaključana sva vrata, i dok su stigli moji roditelji, misteriozna žena je nestala.

Svejedno sam ostala kod roditelja tri noći, dok se Marko, Sebastian i Andrej nisu vratili iz Švicarske. Iznenadili su me dan ranije. Znam da su se brinuli, sva trojica.

Uz Sebastianovo obećanje da će paziti na mene, tata se smekšao i dozvolio mi da se vratim svom domu. Iako su nas svi sumnjičavo promatrali, vjerojatno zbog siline straha koji nam je svima bio u kostima, nitko ništa nije komentirao.

Tata je čak potegnuo veze, tako da sam skoro svaki put kad bih pogledala kroz prozor vidjela policijsku patrolu ispred mog prilaza. Polako sam se opuštala i sve se vraćalo u normalu. Iako mi se činilo da se samo ja opuštam, a svi oko mene još uvijek su napeti i zabrinuti.

Ne opuštaj se previše. - upozoravao me glasić u glavi. - Budi na oprezu. Nije se pojavila bez razloga.

Sebastian se stvarno držao obećanja, ali stvarno. Doslovno me nije ispuštao iz vida. Obavljao je svoje poslove samo onda kad je znao da sam u Studiu. Svake noći spavao je u mom krevet, ustajao prije mene, skuhao mi kavu, čak me i većinu dana vozio na posao i dolazio po mene. U svoju je kuću samo odlazio da se nabrzinu presvuče. Skoro pa kao da se uselio k meni.

Ja sam se na njega navikla kao da je tu oduvijek, a znam ga tek nešto malo više od mjesec dana. Svo smo svoje slobodno vrijeme provodili zajedno i sve se više upoznavali. Kako sam ga više upoznavala, tako mi se sve jače i jače uvlačio pod kožu. Smijali smo se, zezali, ponekad smo samo sjedili u tišini na terasi. I to mi se jako sviđalo. Dosegli smo nivo najboljih frendova, ali ništa dalje od toga. Iako sam cijelo vrijeme maštala o tome da poduzmem prvi korak, nisam, jer sam se bojala da me ne odbije. Zaključila sam da me želi samo kao prijateljicu. Svejedno je to bio najdivniji mjesec u posljednje tri godine.

- Sebastian ne brini, sve je ok. Ja sam ok. - uvjeravala sam ga.

- Tara, ovo nije molba.

- Ovako, zvati ću Nelly da prespava kod mene. Uostalom, vidiš da je patrola stalno vani. Već mi idu na živce. - promrmljam.

Duboko udahne, pa me pogleda.

- Baš moraš uvijek biti tako tvrdoglava. U redu, zovi Nelly, i to odmah. Ne želim čuti da si sama doma. I ne zaboravi paliti alarm. I zovi me u bilo koje doba ako me trebaš.

- Da, tata.

- Jesi li ti to meni zakolutala očima? - pita me, dok ustaje sa kauča.

- Ne! - ciknem.

- Jesi li? Jesi, jesi... - hoda prema meni poput grabežljivca.

- Sebastian! - vrisnem i potrčim prema sobi.

Smijem se i trčim. Uhvati me, pa zajedno padnemo na krevet. Odjednom se zrak promijeni, osmijeh izblijedi. Šutke se promatramo. Leži na meni i to je tako dobar osjećaj. Ruke drži sa svake strane moje glave, pa se polako spusti i osloni na lijevi lakat. Desnom mi rukom stavi pramen kose iza uha.