Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

18. Početak

"Kad shvatiš da je to, to, da je stigao kraj, svatko krene svojim putem. Ali uvijek ostaje nada da ćete se sresti jednom, negdje, u budućnosti..."

*******************

- Kako je bilo jučer na treningu? - upita me doktorica Müeller.

- Kao i obično. Previše se zanesem. Trener je strog, ali mi dozvoljava da se ispušem na svoj način. - nasmijem se.

- Osjećaš li se bolje nakon toga?

- Ne. Osjećam se dobro samo dok udaram u vreću. Čim dođem doma, opet po starom.

- Kako tvoje ponašanje utječe na tvoju okolinu? Primjećuješ li to?

- Svi su vrlo blagi prema meni. Malo me to počinje živcirati. Paze na svaku riječ koju izgovore kad sam u blizini. Kao da smo roboti. Toliko je sve usiljeno i neprirodno. Želim opet biti stara ja.

- Znam da ti to možeš. - ohrabruje me. - Jesi li na poslu usredotočena?

- Naravno. Kad crtam, za mene ne postoji ništa drugo.

- Dobro, onda crtaj. Ne davaj si previše slobodnog vremena.

- Razmišljam o preseljenju? - izvalim.

- Zašto?

- Svaka me prostorija podsjeća na njega. Ne znam više kako se nositi s time. Svaki put kad izađem, gledam u njegovu kuću, pustu i mračnu. Dosta mi je samosažaljevanja.

- U redu. - polako govori. - Usmjeri se na to. Možda je to dobra ideja. Zaokupiti će te. No, je li to sad potrebno dok traje suđenje?

- Ne stojimo najbolje. Prošli je tjedan tata malo izgubio živce. Nije dobro završilo. Izvrjeđao je socijalnu radnicu. Mislim da smo time definitivno izgubili prednost.

- Što je sa idejom o vjenčanju?

Nasmijem se. 

- Ništa. Tko bi to učinio? Ni jedan muškarac se ne bi upuštao u nešto takvo.

- Sebastian bi. - primjeti.

- Stvarno, doktorice? Morate me i vi mučiti? Ne bi ni on. To je izgovorio u momentu. Nije tako mislio. I zar nismo rekli da nećemo spominjati njegovo ime?

- Onaj čije se ime ne smije spominjati. - širom otvori oči, pa se zajedno nasmijemo.

********************

Da. Dva mjeseca. Dva prokleto duga mjeseca od kad sam ga zadnji puta vidjela, ili uopće čula o njemu. Dva preduga mjeseca od kad sam ga dodirnula i osjećala se ispunjeno u njegovom zagrljaju.

Dani se vuku presporo. I osjećam kao da je prošlo čitavo stoljeće, a opet kao da je još jučer bio tu negdje.

Prešutno sam se sa svima dogovorila da ga ne spominju u mojoj blizini. Svi su se držali dogovora. Onda kad sam ludila i htjela čuti bilo šta o njemu, Andrej je šutio kao zaliven. Onda kad mi je Nelly htjela nešto ispričati, momentalno sam je ušutkavala. I tako živim u neznanju. Nisam sigurna je li to ispravno.

Prošli sam se mjesec upisala na boks. Nagovorila me psihijatrica. Rekla je da moram izbaciti taj bijes iz sebe. Zato jer sam sada bijesna, užasno bijesna. Ni toliko tužna, ni povrijeđena, niti usamljena. Bijesna. Zato jer je tako lako odustao. Zato jer me ostavio kad mi je bio najpotrebniji. Zato jer mi nije objasnio. I zato jer mi je obećavao, a obećanja uredno gazio.

Ipak su najteži oni trenuci kad me moj leptirić pogleda s tugom u očima i upita zašto Sebatian više ne nana s nama. Vješto izbjegavam odgovor, jer kako djetetu od četiri godine objasniti da ljudi odlaze, napuštaju nas i povređuju. Natjeraju nas da živimo zbog njih, a onda nas jednim udarcem ubiju i puste da malo po malo trunemo.