Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

9. Prijateljica

"Najgore je izgubiti nekoga koga ustvari nikada nisi ni imao. Tada shvatiš da tu osobu možeš zadržati u srcu, ali moraš maknuti iz života..."

*******************

U četvrtak ujutro javila sam Nelly da ne mogu doći na posao. Izvukla sam se na neodgodive obaveze. Znam da mi nije povjerovala, ali tako mi je svejedno. Cijeli sam dan ostala u krevetu. Nisam plakala, niti se sažaljevala. Samo nisam trenutno htjela nikoga vidjeti.

Ništa ti nije obećao. - ponavljala sam u mislima.

Je, obećao mi je da me neće povrijediti, a ja sam sada jebeno povrijeđena!

On ne zna kako se ti osjećaš. Misli da ste prijatelji. Prijatelji nisu ljubomorni jedno na drugo. - opet se javlja moja podsvijest.

U pravu je, znam. Nikad nismo pričali o nama na taj način, osim kroz šalu. Možda on stvarno želi samo prijateljstvo.

Što je onda značio onaj dan kad nas je Marko prekinuo? Što mu znači svaku noć spavati u mom krevetu? Što mu znači povući me u krilo svaki put kad sjednemo na kauč ili terasu? Grliti me dok ne zaspim? Sijevati pogledom na svakom muškarca koji me pogleda? Takve stvari prijatelji ne rade.... Ili sam ja u velikoj zabludi....?

Danas ujutro sam ponovno nazvala Nelly da uzimam slobodan dan. Nije komentirala. Samo me pitala zašto je zovem iz kućnog telefona. I zašto me ne može dobiti na mobitel. Rekla sam joj da je doživio nesreću. Totalna šteta.

Oko deset sati čula sam zvono na vratima, potom i lupanje. Pokrila sam se plahtom po glavi. Nakon nekog je vremena prestalo. Kroz pola sata opet ista priča.

Oko podna ustanem iz kreveta. Natočim si kavu i krenem u dnevni. Palim tv kad mi pogled privuče sjena na balkonskim vratima. Okrenem se i od straha vrisnem. Polijem se sa kavom, jer vidim Nelly, kako stoji na vratima, lica prislonjenog na staklo.

- Otvori ta vrata jer, tako mi Boga, malo fali da ne razbijem staklo. - sva je crvena u licu od bijesa.

Dovučem se do vrata i otključam.
Uleti unutra poput furije i opali mi šamar. Jebeno mi opali šamar. Raširim oči u nevjerici.

- Koji ti je kurac? - urlam na nju, dok rukom držim obraz. Peče 'ko sam vrag.

- Koji je tebi kurac?? - unese mi se u lice. - Želiš li da svi umremo od brige? Marko je bio jučer tu. Kaže da nisi doma, iako ti je auto vani. Bio je i ujutro. Andrej ti je bio na vratima. Zovemo te na mobitel, koji je isključen. Koji vrag se dešava? Ubit' ću te, majke mi moje, ako odmah ne počneš govoriti!

I samo tako se slomim. Sjednem na kauč, spustim glavu u dlanove i suze mi poteku.

Nelly udahne par puta, pa sjedne kraj mene i zagrli me. Šuti i pusti me da se isplačem. Legnem, pa naslonim glavu u njeno krilo, a ona me nježno gladi po kosi.

- Oprosti, ali bila sam izbezumljena od straha. Znala sam da nešto ne štima. Zašto me nisi zvala?

Slegnem ramenima.

- Je li to zbog njega?

Kimnem glavom.

- To sam i mislila. Zato mu nismo ništa ni rekli. Andrej se čuo s njim, danas se vraća. Pitao je za tebe. Valjda te zvao. - nakon par minuta nastavi. - Onda? Želiš mi reći što se desilo?

- Ne znam od kuda krenuti. - iskreno joj govorim.

- Probaj od početka.

Zamislim se na tren, pa počinjem sipati riječi bez stajanja.