Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

15. Priznanje

''Nikada se u svom životu nisam bojao gubitka... Ali nikada mi u životu ništa nije toliko značilo kao ona... Prije nego sam je susreo, nisam znao kakav je osjećaj gledati u nekoga i nasmijati se bez razloga...''

***********************

Uletim u kuhinju kao luđak. Potražim u ormariću bocu Jack Daniel'sa, natočim si u čašu i otpijem gutljaj. Dok mi prži grlo, smijem se sam sebi.

Zašto sam uopće odjurio? Koji sam ja kreten. Ona me treba, a ja pobjegnem. S ovime sam zajebao stvar. Ispasti će da je Andrej bio u pravu. A nije. Nikad nisam bježao od istine. Nikad nisam bježao od ničega. Do sada.

Ponovno otpijem gutljaj viskija. Naslonim se na ormarić.

Jako dobro znam zašto sam pobjegao. Jer sam se prestravio. Prestravio sam se, jer sam na glas izgovorio te dvije riječi. To mi nikako nije bilo u planu. Prestravio sam se i zbog osjećaja koji me preplavio kad su riječi izletile iz mene. Kao da mi je ogroman teret pao s leđa.

Gledam u tekućinu u ruci dok vrtim čašu.

- Volim je. - izgovorim na glas. - Stvarno je volim.

Jesam li sad i nju prestrašio? Znam da to nije očekivala, kao niti ni jedna osoba u toj prostoriji. Gledali su me kao da mi je izrasla još jedna glava. Nisam lagao, bio sam iskren, prema sebi i njoj. Ali nije tako trebalo ispasti.

Umjesto da sam nju gledao u oči dok joj govorim da je volim, ja sam vrištao na Andreja. Ono što me brine, jest da nemam pojma kako se ona osjeća. Nikad nismo razgovarali o nama. Nisam ni htio započeti tu temu, jer sam se bojao da mi neće reći ono što želim čuti. I zato mi je bilo jednostavnije šutjeti. Sad nemam jebenog pojma kako stati pred nju i ponoviti joj te dvije riječi, tako jednostavne, a tako komplicirane. Što ako je ovo početak našeg kraja?

Istresem preostalu tekućinu niz grlo. I prije nego još jednom promislim, grabim ključeve auta.

Neću joj dozvoliti da nas rastavi. Učiniti ću što god je potrebno. Spreman sam klečati i moliti, jer ona je svjetla točka u mom životu. Nisam bio spreman za ljubav. Nisam niti htio biti. Ali uništila me one noći kad me molila da ostanem s njom u krevetu, da je skinem. Te noći nisam spavao. Gledao sam je kako mirno diše, i suzdržavao se kao nikada u životu da je ne dotaknem, da je uzmem i posjedujem.

Stojim ispred vrata njezinih roditelja, prolazim rukom kroz kosu, jer ne znam kako sam dovraga to isplanirao. U trenutku kad odlučim pokucati, vrata se otvore i Marko me začuđeno gleda.

- Sebastian? Nešto se desilo? - vidim mu paniku na licu.

- Nije, ne. Ovaj... Ja... O, jebem ti sve. - okrenem mu leđa, pa čujem kako se smije.

- Budući šogore, kakve ti probleme imaš? - šutim i tražim riječi.

Koji se kurac meni dešava? Mali me zajebava.

- Dođi, idemo sjesti. - krene prema terasi, pa se na kratko osvrne. - Jesi li ti to mene odabrao za rame za plakanje? - smješka se.

- Mali, ne seri. - pratim ga u stopu.

- Dakle? - podigne obrvu kad smo sjeli.

- Došao sam po Kristijana. - ispalim.

- Dobro. - polako govori. - A zašto?

- Jer mislim da joj je sad potrebno da je uz nju.

- Ne želim se petljati, ali, jesi li ti iskren prema njoj? Mislim, ono što si danas izjavio, je li to bilo samo da se inatiš Andreju ili? Znaš, on je imao pravo kad je rekao da ovo nije igra i zato...