Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

40. Sve ispočetka

"Ko' je našoj sreći navio sat?
Ko' ti kaže da je vreme za rat?
Ko' u inat mome srcu želi da te nemam?
Da sa krajem drugi sastavljam kraj...
Da u očima se izgubi sjaj...
I da utonem u reku suza i problema....

Al' nestaće to... Pobediću bol...

Možeš da me pobediš, možeš da me povrediš.
Svaka tvoja laž mi kida kožu s leđa.
Svako jutro laku noć, svake noći dobar dan...
Da preležim život, ja umem bez problema.

Kao da u meni nešto će pući...
Kao senke vučemo se po kući...
U tvojoj priči ja sam zabranjena tema.
Pa sa krajem drugi sastavljam kraj...
Kad u očima se izgubi sjaj...
Samo utonem u reku suza i problema...

Al' nestaće to... Pobediću bol...

Al' ko te to ranio? Ko' te to ranio?
Pa da s tobom i ja plaćam greške tuđe...
Staklo tuge nečije u dlan mi se zarilo...
Al' još raste ova ljubav najluđe..."

*****************

6 mjeseci kasnije...

Stojim ispred groba. Gledam u najljepše lice. Steže me u srcu. Suza mi krene kao i svaki put kad dođem. Ne mogu je prestati gledati. Spustim ružu i tiho šapnem.

- Fališ mi.... Neopisivo.

Ispričam joj sve. Do sada u mojoj duši nije bilo mira. Teško mi je bilo uopće razmišljati o svemu što se desilo. Sada mi je lakše, barem malo.

Bol nikada neće nestati, znam to. Smrad mi ju je oduzeo, ali ona će zauvijek živjeti u mome srcu, u mojim mislima i mom sjećanju.

Prazninu popunjavaju moja dječica. U njima je vidim. Oni su moja nada. Moje sve. Sada se napokon osjećam malo bolje. Sada mogu pričati.

Domagoj je mrtav. Koliko god to bilo podlo od mene, nikada neću priznati da mi je žao. Zaslužio je to. Vladimir je u zatvoru, služi maksimalnu kaznu. Sandro je propjevao. Ne znam da li zbog love ili savjesti, ali odabrao je pravu stranu. Ispričao je sve što je znao, Vladimirove planove, mutne poslove. U više mi se navrata ispričavao zbog svega. Uspio se izvući s manjom kaznom, za razliku od Sokolova.

Iako mu želim priuštiti nešto još gore zbog svega što mi je učinio, zbog sve patnje i boli koju mi je priuštio. U tom mi se trenutku činilo da je ispravno prisustvovati suđenju, gledati u oči gada dok mu izriču kaznu za ubojstvo. Ali podao cerek na njegovom licu samo me vratio na onaj dan. On se ne kaje zbog ničega. I vjerujem da bi ponovno učinio sve isto. Proklet bio on i njegov ponos i želja za osvetom.

Okrenem glavu i pogledam u Marka koji cijelo vrijeme šutke stoji kraj mene. Suze mu se cakle u očima, ali on je hrabriji od mene, znam to. Pušta me da istresem dušu, da joj sve ispričam. Jer želim da zna... Koliko je volim i koliko mi fali.

Sad je sve gotovo. Sve su maske pale. Nema više tajni. Nema više sakrivenih neprijatelja.

Kimnem Marku u znak da možemo krenuti.

Još jednom pogledam u predivno lice na slici i dajem joj obećanje da ću se ubrzo vratiti i da ću joj dovesti naše leptiriće.

Odsutno sjedim na suvozačevom mjestu dok Marko vozi. Zazvoni mu mobitel. Javi se i tiho razgovara. Ionako ga ništa ne čujem. Ne obraćam pažnju. Tonem u mislima i crnom sjećanju.

- Dobio sam naređenje da te odvedem na jedno mjesto. - na kratko me pogleda sa osmjehom na licu.

- Kamo? - polako se opuštam i usmjerim pažnju na njega.