Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

27. Susret

''Svakog dana sretneš osobu koja bi mogla biti puno bolja prema tebi, od mene...  Ali da li se tada sjetiš, da ono što ti ja dajem, je najbolje od onoga što imam...  Da kada sam blizu tebe, tada postajem najbolja osoba što mogu biti...''

*********************

Kao kroz maglu čujem kako odzvanja Sebastianov i Andrejev smijeh negdje iza mene. Želudac mi se okreće od nervoze. Bojim se njegove reakcije. Prekjučer nije završilo kako sam zamišljala. Što ako sad bude još gore? Zar da se i dalje trudim?

Blento moj... On misli da je Elena Andrejeva. Kako uopće može pomisliti da bih bila s bilo kime. Samo s njim. On je jedini muškarac u mom životu. I tako će i ostati. Ako se i razljuti na mene jer sam mu zatajila nešto vrlo bitno, ipak će uvijek biti tu negdje. Vratiti će se čim se pohladi. Samo mu moram dati vremena da sve probavi. Jer ono što će saznati, nije mala stvar. Od danas znam da ponovno okrećem novi list... Jer od danas, kako god ispalo, biti će dio Eleninog života, pa tako i mog. I ako opet bude pizdio... Natjerati ću ga.

- O, čestitam, uspjeli ste ga izvući iz jazbine. - Aleks prokomentira čim uđemo u dnevni.

- Gdje je Elena? - pitam ga.

- Idemo popiti kavu. Zaspala mi je. Stavio sam je u krevet.

- To namjerno radiš. - škiljim prema njemu. - Kao da uživaš u tome?

- Šta sam sad napravio? - cereka mi se.

Tijelo mi drhti od strepnje dok naslonjena na kuhinjski ormarić ispijam vruću kavu. Dečki su se smjestili za stol i čavrljaju. Niti jedne ih riječi nisam čula.

- Tara! - Andrej me glasno zazove, pa se stresem.

- Reci?

- Blijeda si. Jesi li dobro? - pita me Aleks.

- Da, jesam. Samo... - pogledom potražim Sebastianov.

- Zbog njega se brineš? - Andrej se smije. - Izlupat' ću ga ko vola, samo reci.

- Baš ti. - Sebastian mu se naceri.

- Mogu i ja pomoći. - Aleks se nakašlje. - Zapravo, bilo bi mu potrebno malo protresti mozak.

- Šta je ovo? Neka urota protiv mene? - Sebastian se nasloni u stolici.

- Mami... - začujemo tihi glasić.

Svi se ukipimo. Sebastianu su ramena napeta. Polako okreće glavu. Elenica proviri glavicom kroz vrata i zastane. Pilji u Sebastiana koji ustaje sa stolice i okreće se prema njoj.

Nitko u prostoriji ne diše. Elena podiže glavicu sve više dok joj se Sebastian približava. Stoje i promatraju se, ruku opuštenih uz tijelo, lagano nakrivljene glave, smaragdno zelenih očiju.

- Tara... - Sebastian šapne i nastavi je promatrati.

Okrene glavu prema Andreju, koji mu potvrdno kimne na neizgovoreno pitanje, pa natrag k Eleni.

- Koji sam ja jebeni idiot. - padne na koljena ispred nje držeći dlan preko srca, a ona sve jače širi oči u nevjerici.

Krene ručicama prema njegovom licu i stisne ga za obraze. Prstićima istražuje njegovo lice kao da se želi uvjeriti da je stvaran. Krupnim me okicama pogleda preko njegovog ramena. - Tata?

Kimam joj glavom potvrdno dok mi suze klize niz lice od silnih emocija. Sebastian je snažno uhvati u zagrljaj i steže sve dok se Elena ne počne zarazno smijati. Smiju se i Aleks i Andrej. Meni se srce smije. Lice mi je umrtvljeno od suza. Da mi se Aleksandar nije približio i uhvatio me u zagrljaj, pala bih i ja na pod.