Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

16. Stranci

''Nikada nisam pomislio da je ljubav vrijedna borbe, ali kada pogledam u njene oči, spreman sam i za rat...''

**********************

- I? - Nelly me nestrpljivo gleda, dok miješa kavu.

- Ne znam više što misliti. U sve se upetljala socijalna služba. Njihova je djelatnica na strani te Darie. Nije dobro nikako. - iscrpljena sam.

Danas je bilo prvo saslušanje na sudu u vezi skrbništva. I za sada se čini da su nam šanse podjednake, a to me plaši.

- A činjenica da je ona sestra ubojice? Da nitko nije čuo za nju do sada?

- Očito to nije važno. Rekla im je da sam ja agresivna i neodgovorna.

Nelly se smije. - Kučka baš voli igrati prljavo.

- Na rubu sam živaca. Povrh svega, muči me Sebastian. - priznam joj.

- Šta je sad bilo? - Nelly upita sa visoko podignutim obrvama.

- Nekako se čudno ponaša od onog dana kad je Toni bio kod njih u firmi. Već sam ti rekla da mu je Andrej sigurno ispričao sve. Ako nije Andrej, rekao mu je Marko. Znam da zna, ali ništa mi nije spomenuo.

Prisjećam se kako je došao k meni te noći. Samo je šutio. Skinuo se, legnuo i privukao me k sebi. Ali nije vodio ljubav sa mnom, niti me poljubio. Osjetila sam kako mu je tijelo napeto i kako mu srce brzo lupa. Nisam se usudila progovoriti. Nisam željela da sazna za to.

To je bila kratka i ružna faza u mom životu, koju sam uspješno zakopala negdje duboko i nisam joj dala ni da prstom proviri. Nešto čega se stidim. Nešto u što sam se sama upetljala i što sam sama dozvolila. I zato to ne želim više spominjati. Ikada.

- Možda da ti započneš temu? Možda on očekuje da ćeš mu sama ispričati, pa čeka da vidi imaš li povjerenja u njega da te sasluša?

- Misliš?

- Probaj. - slegne ramenima.

Nije mi dosta što se moram nositi s onom napornom Katarinom, sada se baš morao pojaviti i Toni. Pitam se što nas još čeka? Očito meni nije suđeno da budem sretna. Život me stalno iskušava. I onda kad krenem korak naprijed, priušti mi iznenađenje koje me vrati tri koraka unatrag. I tako stalno u krug. Ali neću se predati. Boriti ću se do samog kraja. Jer jednom će doći kraj ovim sranjima, zar ne?

*********************

S obzirom da sam jučer poslije suda ostala spavati kod roditelja, jedva sam dočekala da vidim Sebastiana. Moram razgovarati s njim. Želim znati zašto se udaljava od mene. Jučer smo se čuli da mu ispričam što su rekli na sudu. Poslije toga mi se više nije javio. Ne volim taj osjećaj. Bojim se da ga gubim. I zato sad jurim doma. Najprije ću potrgati svu odjeću s njega, jer ga želim u sebi. Da me dira, i ljubi i dovede do ruba kako samo on to može. A onda razgovor.

Parkiram i vidim da je doma, u svojoj kući, ali vidim i još jedan auto na prilazu. Nepoznat. Neugodan mi osjećaj prolazi tijelom.

Već je skoro deset sati, a od njega ni traga. Cijeli dan se nismo čuli, ni vidjeli. Nepoznati auto još je uvijek tu. Razne mi misli prolaze glavom, ali vjerujem da sam samo malo paranoična. Sigurno je netko u vezi posla.

Izađem i sjednem na terasu. Nije mi ni približno ugodno kao kad se naslonim na njega, kad zajedno gledamo u nebo i samo šutimo i kad je dovoljno samo da smo zajedno. Bez razgovora, bez buke. Samo mi, nebo i tišina. Tada osjećam sigurnost i mir.

Tišinu prekine mobitel. Nepoznat broj. Javljam se.

- Lutkice? - čujem dobro poznati glas.

- Od kud ti moj broj? - ispalim.