Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

32. Nikada

"Kada se boriš se za osobu koju voliš, nije važan ni rizik, niti cijena koju platiš. Bitno je da na kraju svega shvatiš da se isplatilo...!"

************************

Nikada se u svom životu nisam osjećala toliko odvratno, toliko jadno. Moje me društvo gledalo kao da sam ih izdala, znam da tako i izgleda i znam da ako budem dovoljno strpljiva doći će i taj čas kad ću im moći reći svoju stranu priče, onu istinitu. Trenutno samo živim za taj dan.

Danas sam prvi put osjetila strah za sebe, za svoju sigurnost. Vladimir je nasilan tip i dao mi je do znanja da s njim nema zajebancije. Moram se pokoriti njegovim prohtjevima, a to mi prokleto teško polazi za rukom.

Do ovog sam trenutka nekako gurala naprijed. Ali sada... Sada me bacio među lavove. Doveo me u Ex. Sigurna sam da je znao da je Sebastian tu, da je cijelo moje društvo tu. Smeće me ponižava pred najdražima. Ne bira sredstva. A sve ovo kao da je usmjereno protiv mene.

Trudim se da ne gledam prema njima, iako mi nije lako. Sjede u susjednom separeu, a ja sam okrenuta prema njima. Na silu se smijuljim, odgovaram kad me netko nešto pita, iako smo nas četiri cure tu samo zbog estetike. Vladimir, Boris i neka dva tipa kojima imena nisam niti čula koliko mi je zujilo u ušima, imaju važnih razgovora, zato nas isključuju iz priče i puštaju da sjedimo i budemo lijepe. Osjećam se kao jeftina drolja.

Trudim se izgledati veselo. Trudim se biti pristojna. I trudim se da nitko ništa ne posumnja.

Vidjela sam Nellyn pogled razočarenja, Andrejev bijesan pogled, Sanjin zbunjen, Robertin zaprepašten, Aleksandrov ljut, i tako redom. Vidjela sam i mrtav hladan kratak pogled, bez emocija, bez zainteresiranosti. Nisam čak vidjela ni gađenje, ni mržnju. Bezosjećajnost. Jesam li ga vratila u prošlost? Gurnula sam ga od sebe. Kad bih mu barem mogla reći, bilo šta.

- Idem do wc-a. - govorim Vladimiru dok ustajem.

Naglo me uhvati za ruku i zaustavi. Sagnem se prema njemu pa mi šapne.

- Nemoj zaboraviti da znam svaki tvoj korak.

- Idem pišati. Ili mi je i to zabranjeno? - smješim se kao da mi je rekao nešto predivno.

- Naravno da nije, lutko. - namigne mi. - Samo pazi da ne kreneš u krivom smjeru.

Stojim kraj umivaonika i gledam u vrata. Ne mogu iz glave izbaciti naš seks upravo na tom mjestu. Tada je tražio od mene da budem strpljiva, da ga čekam. Iako nije ispalo kako je trebalo, ja sam ga stvarno čekala, više od dvije godine. I sada sam ja ta koja moli, ja sam ta koja vjeruje da će sve napraviti kako treba.

Duboko udahnem, jer je vrijeme da se vratim. Oštra mi bol para tijelo, trga me i uništava. Izdajica... To sam ja u očima mojih prijatelja. Pitam se vjeruju li zapravo u to.

S osmjehom se vratim do Vladimira. Čim sjednem, stavlja mi ruku na koljeno. Smrznem se od tog dodira. Ne mogu se koncentrirati na razgovor, jer samo želim da makne tu svoju odvratnu šapu. Lagano prebacim nogu preko noge tjerajući ga da prekine kontakt. Upozoravajuće me gleda. Refleksno okrenem glavu prema Sebastianu.

Smješka se dok mu Petar nešto objašnjava, ali ne gleda u mene. Pa ipak, sigurna sam da prati svaki moj pokret.

- Sigurna si da me želiš razljutiti? - Vlado mi šapne.

Skrenem pogled i zbunjeno ga pogledam. - Naravno da ne.

- I bolje ti je.

Kako večer odmiče tako sve brže trusim šampanjac. Želim se umrtviti tako da ništa ne osjećam. Govno mi ni to ne dozvoljava. Uzme mi čašu iz ruke i nastavlja razgovor. Poželim mu pljunuti u lice. Noktima iskopati oči.