Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

23. Istina

"Istina će te osloboditi... kažu. Ali zar ponekad i laž nema isti učinak... Ovisi grabimo li prema cilju ili smo samo u prolazu..."

*********************

Ako mi ikada dojadi tetoviranje, točno znam što će mi biti novo zanimanje. Špijun. Jer sam tu vještinu dovela do zavidnog nivoa.

Evo, već četvrti dan za redom uspijevam u tome da se ne sretnemo, ali ga redovito promatram. Mogu slobodno reći da ga ne ispuštam iz vida. Najveći mi problem predstavljaju situacije kad znam da je doma, a dječica se požele igrati vani. Srećom pa su lako potkupljivi. Ovih dana moram obaviti veliki shopping za njih.

Prekjučer sam ga uhvatila kako stoji na prilazu i gleda prema mojoj kući. Nije izgledao sretan. Lice mu je bilo umorno, tužno. Djelovao mi je kao da se dvoumi bi li mi pokucao na vrata. Bolje da nije. Sigurno mu ne bih otvorila. Nisam još spremna otkriti mu veliku tajnu. Nisam se spremna suočiti s njim. Prošli put nije lijepo završilo.

Aleksandar je inzistirao na tome da me on vozi doma. Uporno sam odbijala, jer nisam htjela biti razlog njihove svađe. Dovoljno je što se udaljio od Andreja. Na kraju je Sebastian bio taj koji je popustio. Negdje na pola puta, Aleksandar se počeo smijati i pogledavati u retrovizore.

- Imamo pratnju. - namignuo mi je.

Sebastian je stajao pokraj auta dok me Aleks otpratio do vrata. Nije ni riječi izgovorio. Ostao je stajati i dok su Aleks i Irina već ušli u kuću. U tom sam ga trenutku mislima zvala k sebi. Milovala sam ga pogledom. Tako pogrešan za mene, ali ne mogu ga tek tako zaboraviti. Previše mi je značio. Previše mi još uvijek znači. Čak sam htjela i izaći i pozvati ga, ali sam se na vrijeme zaustavila. Jer on je u braku, a ja ne želim biti ničija ljubavnica.

Muzika je tiho svirala dok sam zavaljena na kauču čitala knjigu. Kiki je za stolićem dovršavao crtež za likovni, a Elena je slagala piramidu od kockica na podu.

- Mogu li obojati sunce u ovu boju? - pita me Kiki držeći u zraku zelenu pastelu.

- Koje boje je sunce? - pitam ga.

- Žuto. Ali ja nemam žute. - pretražuje po kutiji.

- Zar nismo kupili nove pastele?

- Ali ja ne znam kamo sam ih stavio. - sliježe ramenima.

- Potražiti ću ti ih. - otapkam u njegovu sobu, pa pretražujem ormariće.

Kiki dotrči u sobu. - Tara, onaj striko je na terasi. Onaj što živi tamo preko. - pokazuje mi rukicom.

Koji striko? Sebastian? Samo neka nije on...

Pružim mu pastele, pa brzim korakom izađem iz sobe dok mi srce odzvanja kao ludo. Zastanem i gledam u prizor ispred sebe. Aleksandar se spustio na pod tik uz Elenu i srdačno je promatra.

Oh, Bože, Aleksandar. Hvala ti. S njim se znam nositi. On je dušica u tijelu zavodnika. Ali u Sebastianovoj sam blizini kaša, bez jezika, i mozga, samo sa otvorenim srcem, željna da mi pokloni trenutak svoje pažnje.

- I sve si to sama posložila? - Aleksandrov glas me vrati u stvarnost.

- Aha. I ovo. I ovo. - Elena mu nježnim glasićem odgovara.

- Jesi li ti i ovo nacrtala?

- Ne. Kiki cuta. I onda je nacutao mamu i Ejenu i Kikija i cunce vejiko. - Elena mu prstićem objašnjava crtež, a on i dalje čuči uz nju.

- Baš mi se sviđa. - pogladi je po glavici.

- Aleksandar... - priđem. - Od kud ti?

- Nisam vas danima vidio, pa samo da provjerim. - odmah se smjesti u fotelju.