Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

22. Šok

''Blizu si, iako te ne vidim.... Sa mnom si, iako si daleko... U mom si srcu, mojim mislima, mom životu... Uvijek i zauvijek...!''

**********************

Sebastian. Sebastian je tu. Moja jedina ljubav.

Ne mogu se natjerati da ga pogledam. U šoku zurim ispred sebe, ali ništa ne vidim. Tijelo mi drhti, srce mi lupa kao ludo.

Na ovo nisam bila spremna. Uvijek je postojala nada u meni da ću ga jednom sresti, ali ne danas, ne sada. Niti ne znam što bih mu rekla. Da mu čestitam na vjenčanju? Ili ipak ne? Da ga pitam jednostavno kako je? Jer to me zanima. Želim znati je li sretan. Htjela bih da je sretan. Da šutim i pustim njega da progovori? Ili da pobjegnem? Ta mi se ideja nekako najviše sviđa.

- Sebastian, dragi, idemo pozdraviti Andreja. - čujem taj kreštav glas i ponovno, po ne znam koji put srce mi prokrvari.

Nisam ni primjetila da Irina stoji pokraj njega. Kako i bih? Jedva sam njega pogledala. Cijelo sam vrijeme u nekoj magli. Tijelom stojim na istom mjestu, ali mislima sam odlutala u prošlost. Sklopim oči na tren, dok se borim sama sa sobom da mu ne skočim u zagrljaj. Natjeram se napokon da okrenem glavu. Gledam u taj savršeni primjerak muškog roda. Ne odolijevam, pa ga pošteno odmjerim.

Je li moguće da je još ljepši no što ga pamtim? Da je još zgodniji i savršeniji? Da, jebote, to je on. Moj muškarac u rukama druge žene. Izgubila sam ga, a da ga nisam ni imala.

Ni u jednom me trenutku ne pogleda. Ponosno stoji uzdignute glave. Niti ne primjećuje kakvu zbrku radi u glavama prisutnih žena, a i ponekog muškarca. Irina je vjerojatno vrlo ponosna. Kimne glavom na njene riječi i krene prema Andreju. Ostanem stajati i gledati u njegova leđa, u ta široka ramena. Rijetko sam ga viđala u odijelu, ali danas, danas sam očarana. Crno odijelo, sa crnom košuljom s otkopčana dva gornja gumba nosi kao drugu kožu. Ležerno se kreće dok mu se redom svi odmiču. Pozdravljaju ga u nevjerici. Zastane u trenutku kad Andrej siđe s pozornice, brzim hodom dolazi do Nelly i nježno je poljubi.

Ne psujem često, ali, a u pičku materinu!

Sebastian lagano nakosi glavu i promatra ih. Znam da mu se u glavi vrte kotačići. I iako ga ne vidim, točno znam njegov pogled. Ne toliko zbunjen, koliko zainteresiran.

Zato ponavljam, a u pičku materinu!

Andrej ga spazi i naglo se odmakne od Nelly. Zure jedan u drugoga par trenutaka. Sebastian mu pruži ruku. Andrej oklijeva, pa se nasmiješi, primi ga za ruku, povuče i zagrli. Tapšaju jedan drugog po ramenu dok tiho pričaju. Odmaknu se, Andrej kimne sa smješkom na usnama, pa ih povede do stola.

Osjetim poglede na sebi. Sporo okrećem glavu lijevo, pa desno. S jednog me kraja promatra Sandro i nježno mi se smješka. S drugog me kraja gleda Nelly, koja je u šoku, možda i većem od mene. Slegne ramenima i odmahuje glavom, jer mi želi reći da nije imala pojma.

Vjerujem ti, Nelly. Znam da nisi. Ne bi mi to prešutjela. Sigurna sam u to.

- Kunem ti se, nisam znao. - Andrej se stvori ispred mene i zabrinuto me gleda. - I ja sam jednako iznenađen.

- U redu je, Andrej. - smirujem ga drhtavim glasom.

- Ako želiš otići, razumjeti ću.

- Ne, zašto bih bježala? - slegnem ramenima.

Zašto bih? Ti luda glavo. Radije ostaješ da si sipaš sol na rane. Ali ako sad odem, znati će da sam otišla radi njega. To mu ne želim priuštiti. Ostati ću, uzdignute glave. Truditi ću se izgledati savršeno sretno. Neka misli kako sam ga preboljela. Šupak jedan. Pojavi mi se tu sav dotjeran, sa privjeskom ispod ruke u rozoj haljinici. Skroz mu pristaje. Oboje hladni, i zgodni. Da, lijep su par. Tu se nema više šta raspravljati.