Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

12. Zajedno

"Želim te. Cijelog tebe. Tvoje neuspjehe. Tvoje pogreške. Tvoje nesavršenosti. Cijelog tebe. I samo tebe."

*************************

Prati me pogledom dok prilazim. Odmjeravam ga, to čisto savršenstvo muškog primjerka. Skrene pogled prema cesti.

- I? Jesi li se zabavila?

- Iskreno? Nisam. - naslonim se do njega na auto.

Popuštam. Niti sam više ljuta, niti nesigurna, pa čak ni u strahu. Samo umorna od svega. Umorna od želje za njim koja me toliko iscrpila da jednostavno više nemam trunke snage boriti se protiv neizbježnog.

- Trebala sam ići s vama. - govorim mu.

- S nama? Ili sa mnom? - i dalje gleda u cestu.

Približim mu se toliko da nam se ramena dodiruju. Spustim glavu i gledam u svoje cipele.

- S tobom... - prošapućem.

Na te moje riječi okrene glavu i znam da gleda u mene. Bez ijedne riječi primi me za ruku i vodi do suvozačkog sjedala. Trkom obilazi auto. Sjedne, pali auto i uključuje se na cestu. Vozi brzo, jako brzo. Ali nije me strah. Osjećam se sigurno, jer tako se uvijek s njim osjećam.

- Nikada više nećeš izlaziti s tipovima koje ne poznaješ. Zapamti to. - obrecne se i pogodi me direktno u živac.

Što je to s tobom, Sebastian? Što je to sa mnom da se toliko opiremo? Lakše nam je dok smo ljuti jedno na drugo. Lakše nam je kad ljutimo jedno drugo. Je li to samo maska iza koje sakrivamo osjećaje?

- Pa sve mi se čini da ne poznajem ni tebe. Pa gle čuda, vozim se s tobom 180 na sat. Nemam pojma kuda me vodiš. Smatraš li to neopreznim od mene? - okrenem se prema njemu.

- Ja te nikada ne bih povrijedio. - tiho mi prizna.

- Nije me ni on. - graknem. - Samo smo otišli pojesti nešto.

- Naravno da jeste, i to je sve što je dolazilo u obzir.

- A što? Ti bi nas spriječio? - podsmjehnem se u nevjerici.

- Ne igraj se sa mnom. - upozorava me. - Ja znam takve tipove i ti jebeno izabereš najvećeg debila. - lupi dlanom po volanu.

- Jebote, smiri se! - derem se na njega. - Nisi mi ni tata, ni mama, ni dečko i nemaš prava tako sa mnom razgovarati. Zaustavi jebeni auto. Odmah! - urlam.

Na te moje riječi naglo zakoči i stane uz rub ceste. Izleti van iz auta i zalupi vratima iz sve snage. Nogom šuta pijesak ispred sebe i prolazi rukama kroz kosu. Ostanem sjediti par minuta. Vidim da se smirio. Ramena mu više nisu napeta, ruke je opustio uz tijelo. Polako izađem iz auta i krenem prema njemu. Stavim mu ruku na rame. Okrene se licem prema meni. Gledamo se. Oči su mu tamne, skoro crne. Netremice me promatra ispod dugih crnih trepavica. Diše isprekidano. Shvatim da sam možda pretjerala i poželim mu se ispričati.

- Sebastian, ja.. - ne završavam rečenicu, jer se tijelom okrene prema meni, gurne ruke u moju kosu.

Njegovo se veliko tijelo nadvilo nada mnom, dok je spuštao usne na moje. Sve se prebrzo odvija i ne stignem drugačije reagirati, nego prihvatiti sve što mi nudi. I to je tako jebeno dobar osjećaj. Savršen.

Usne su mu predivno mekane. Jezikom pronalazi moj, zaplićući se. Siše moju donju usnu, pa opet napadne kao da mu nikada neće biti dovoljno. Rukama ga vučem za majicu prema sebi kao da mi nije dovoljno blizu. Jednu ruku spušta na moj struk, pa me stisne k sebi. I tada osjetim cijelu dužinu njegove kite na svom trbuhu. Prepustila sam mu kontrolu, jer bih ga ja inače već rastrgala. I ni najmanje me nije briga za to gdje se nalazimo.