Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

30. Tama

"Ona je moja. Samo moja. Jebeno je luda jer je između svih odabrala mene...
Ali dok god sam ja njen izbor, ona je moj.
Moja. Samo moja."

***********************

Ne mogu se smiriti. Ne mogu se jebeno natjerati da normalno dišem.

Treba joj malo vremena da bude sama?

Ma koji kurac. Njoj trebam samo ja. Kao i ona meni. Uz svo njeno hrabro držanje vidio sam tugu u očima.

Tugu, jer sam je povrijedio, jer sam zbog glupe ljubomore izgovorio stvari koje ne mislim.

Ni nakon što sam se ispraznio u nju, ne osjećam se ništa opuštenije. Stalno su mi pred licem slike nje i onog dupelisca. Poljubio bi je da nisam na vrijeme stigao. Znam da ona to nije htjela, ali pomisao da prisloni svoje mekane, savršene usnice uz njegove, tjera me na mučninu.

Čim smo ja, Aleks i Andrej stigli u Grass, više o ničemu nisam mislio nego o njoj. Ispratila me i nježno poljubila. Kako samo ona zna. I ponovno sam zajebao. Obećao sam joj vikend. Sami. A provodim ga sa demonima prošlosti.

Stari Sokolov kasnio je više od pola sata. Namjeravao sam otići. Nisam mulac kojeg će pustiti da čeka starog prdonju. Ugledavši ga da ulazi samo u pratnji zaštitara, s jedne mi je strane laknulo. Jer atmosfera neće biti toliko neprijateljska. S druge strane, postavljam si pitanje zbog kojeg kurca se sinovi nisu tu nacrtali uz taticu.

- Sebastian, kako je Dimitrij? - Sokol mi pruža ruku.

- Dimitrij je odlično. - kimnem.

- Priča se da si se skrasio? - cinično mi se smješka i odmah udara u glavu.

O, jebem ti sve. Znaju za moju Taru. Svaka čast. Ništa stari ne prepušta slučaju. Proučavam ga. Zanima me koje se pitanje krije iza njegovog pogleda.

- Vjerujem da je djevojka vrijedna pažnje. - nakašlje se, pa zapali cigaretu prije nego sjedne. - Ili je samo djevojka za zabavu?

Nasmijem se. Neka shvati što želi. Bolje da misli da mi nije stalo do nje. Jer u protivnom, neće završiti dobro. Ubit' ću ih ako je samo taknu. Za Elenu ne smiju saznati baš nikada. Znam na što su sve spremni. Samo, znaju li da sam i ja?

Sjedimo u tišini koja me ovog puta nervira toliko da odlučim prvi progovoriti.

- Htio si me vidjeti? Ti ili tvoji sinovi? Volio bih odmah prijeći na stvar. O čemu se radi?

- Ne brzaj uvijek. Tako samo donosiš glupe odluke. Nisam li u pravu? - zuri u mene.

- Naravno. No, ne znam kakve to veze ima? - gledam u to naborano lice.

- Dakle, kao što je Dimitrij odlučio tebi prepustiti posao, iako mi nije jasno zašto kad nikada nisi bio uzoran sin...

- Nikad nisam zakazao u poslu. - prekinem ga.

- Osoba koja se bavi takvim poslom trebala bi biti uzorna u svakom pogledu, zar ne, dečki? - pogledom šara po nama.

- Mislim da moj brat savršeno odgovara profilu. - hladno odsječe Aleks. Iznenadi me.

- Ponavljam, prijeđi na stvar. Nismo došli razgovarati o mom karakteru. - upozorim ga.

- Prepustiti ću sve Vladimiru. Boris će mu pomagati. - glatko iznese.

Čeka našu reakciju. No svima su nam na licu pokeraški izrazi.

- Vladimirov je prvi poduhvat pripojenje firme koja snabdijeva cijeli Balkan i zapad Europe.