Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

25. Žar

''Oni koje volimo ne odlaze. Prate nas u stopu svakog dana... Ne vidimo ih, ne čujemo, ali uvijek su tu negdje. Uvijek vole, uvijek fale... Zauvijek ostaju u srcu...''

*************************

Kako da okrivim pijanstvo i alkohol, kad mi je svaka scena urezana u pamćenje, kad sam svjesna svakog dodira i pokreta. Kako da ga odbacim od sebe, kad mi srce vapi za spasom. Potreban mi je kao sljedeći dah. S njim rušim sve granice, sva pravila. Nemam stida, ni srama.

Noćas sam postala nečija ljubavnica. Noćas sam učinila nešto što nikada nisam odobravala. Najgore od svega, što se sada uopće ne kajem. I da mogu opet proživjeti tu noć, sve bih napravila jednako.

Prespavala sam skoro cijeli dan. Kako i ne bih. Zaspala sam u njegovom zagrljaju, kao nekada. Bilo mi je potrebno. Bilo mi je udobno. Bila sam sretna.

A sada? Sada ne znam kako dalje. Moram ga odmaknuti od sebe, moram za svoje dobro. Moram i zbog njegove žene, jer koliko god mi ta činjenica bila mrska, prevara je nešto što mrzim iz dubine duše. I ne želim to nikome priuštiti, čak ni njoj, njegovoj ženi. Njoj, zbog koje sam prolila more suza. Njoj, koja mi ga je preotela, zbog koje ga ustvari nikad nisam ni imala.

Iz misli me trgne zvuk mobitela.

- Hej, Tara, oprosti na smetnji, mislila sam... Pitala sam se ako si slobodna, da popijemo kavu? - slušam blag Majin glas.

- Naravno. Može za sat vremena? Moram kod mame po Kristijana i Elenu.

- Da, u redu. Vidimo se. - poklopi.

Maja. Duša od djevojke. Tako me podsjeća na mene. Tužna i usamljena, povrijeđena od muškarca kojeg je voljela čitavim bićem. Samo što ja imam predivne prijatelje oko sebe, i najbolju obitelj. Ona je, na nesreću prepuštena sama sebi. I zato joj želim biti prijatelj. Želim da zna da mi se može povjeriti. Želim da se opusti, da priča, da oslobodi dušu.

Kako znaš brinuti o drugima? Zar ti savjeti ne bi pomogli i tebi? - opomene me savjest.
Oh, kako je u pravu. Ali jednostavnije je dijeliti savjete, nego ih dobivati. Lakše je slušati druge, nego sam ogoliti dušu.

Nestao je, kako se i pojavio. Prazan krevet. Prazna kuća. Pobjegao je prije nego sam se probudila. Sitni me tračak nade vodio do kuhinje. Željela sam da je tamo, da sjedi i pije kavu i dočeka me s osmjehom. Da to sam htjela. Ali nada je kurva, kažu. Imaju pravo.

**********************

Gledam u svoju malu curicu kako spava. Izgleda kao mali anđeo.

- Pusti je još noćas, zlato, tek je zaspala. - mama mi šapuće.

- U redu, da. To sam i namjeravala. Znam da se bliži trenutak, ali nisam još potpuno spremna da se suočim s njim.

- Vratio se. Nije bez veze. - mama me zagrli.

- Vratio se, da. Radi posla... Ne znam. Zbog mene nije sigurno. Bio bi glup da je. - nervozno govorim.

- Zašto misliš da nije zbog tebe?

- Mama, molim te. Stvarno mi se ne da o tome. On je oženjen muškarac. I tako ću ga od sada i gledati.

- Ali, Tara, ljubavi, imate nešto što vas zauvijek veže.

- Znam. Reći ću mu. Uskoro. Jer ako mu ne kažem saznati će. Ne mogu je dovijeka sakrivati.

- Nemoj se bojati. Drag je on dečko. Volio te, jako. To se vidi zlato moje.

- Volio me. - otpuhnem. - Upravo tako. Prošlo, svršeno vrijeme.

- Takva se ljubav ne zaboravlja samo tako. Vjerujem da je imao čvrste razloge za svoje postupke. Nemoj gubiti nadu u njega.