Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

37. Gubitak

"Nitko nije rekao da će biti jednostavno. Zapravo, vrlo je teško. Ali moramo se boriti svakodnevno. Ja želim tu borbu, zato jer želim tebe. Želim te cijelu. Zauvijek. Svakog dana.
Ja i ti...."

*********************

Zar je to život? Zar je sudbina toliko prokleta pa nam mora uzeti najmilije?
I onda se sve svede na suze i bol.
Majka steže sina, dok oplakuje drugog. Plaču svi. Plačem i ja. Kako ostati ravnodušan kad se ugasio jedan mladi život? Dugi niz, mladih ljudi, blijedih lica u rukama nose bijele ruže. Opraštaju se od svog prijatelja.
Sutra je novi dan. Biti će im lakše. Dani će prolaziti. Ostati će samo sjećanje.

Ovog puta suze puštam da teku zbog nekoga koga ne poznajem, ali prizor ispred mene vraća mi najgora sjećanja...

- Lenči moja. - šapućem. - Nebo je dobilo još jednog anđela.

Čučnem ispred groba svoje sestre dok se u daljini čuju jecaji. Srce me steže od silne nepravde.

- Čuvaj našu dječicu, Lenči. Pazi na njih. - pustim crvenu ružu, poljubim prste i spustim ih na njenu sliku.

Nas smo dvoje prokleti. Svakog nas puta sudbina udari još jače. Svakog puta kad se spojimo, nešto se desi.

Prije samo par sati bila sam sretna. Probudila sam se i ugledala zelene oči. Nismo progovorili. Samo smo se gledali. I sve smo si rekli. Htjela sam tako ostati cijeli dan, ali nas je prekinulo uporno zvonjenje mog mobitela.

Nasmiješio mi se pa me poljubio.

- Javi se. Skuhati ću nam kavu.

Nisam ni pogledala tko me zove.

- Tara, halo!

- Hej, Andrea. - zijevnem nimalo damski.

- Neću okolišati. Morala sam te nazvati. I molim te ostani smirena. Jučer sam saznala. Daria je angažirala cijelu flotu odvjetnika. Nije isključeno da će Domagoj na slobodu puno prije nego smo mislili. - izrecitira mi.

- Nemoj mi to govoriti, molim te. - panika raste u meni i u trenu se uspravim u sjedeći položaj.

- Moraš znati, Tara. Vjerojatno ćeš biti pozvana na suđenje. Andreju sam već javila.

- Ne! - vrisnem. - Ne želim ga vidjeti.

- Tara? - Sebastian uspaničeno uleti u sobu.

- Morati ćeš, Tara. Ako želiš da ostane tamo gdje mu je mjesto. - Andrea mi govori. - Ja i moj tim preuzimamo slučaj. S bratom sam se sve dogovorila.

Ne, Bože, ne. Kako uopće uspijevam ostati normalna uz sve šta mi se dešava? Jesam li ja uopće normalna? Više mi niti psihijatrica ne može pomoći.

Stežem mobitel u ruci. Ljuljam se naprijed, nazad. Sebastian sjedne kraj mene i čvrsto me zagrli. U tom trenu njemu zazvoni mobitel.

- Reci, Andrej. - sluša par trenutaka. - Da, sad ju je zvala. Da. S njom sam. Ne brini. - poklopi, pa natrag omota ruke oko mene.

- Sebastian... - drhtim. - Ja i ti zajedno.... Kao da smo ukleti.

- Tara. - zareži. - Ni ne pokušavaj izgovoriti to što ti je na pameti.

- Ali, vidiš i sam Sebastian.

- Ni riječi o tome. Jesi me razumjela? - stegne me jače k sebi. - Neću ti dozvoliti, više nikada. Ako treba idemo do pakla i natrag, ali zajedno. Ja ne znam živjeti bez tebe. Već sam ti rekao, ja i ti zajedno. Drugačije ne ide. I ne može. Ako treba, ubiti ću za tebe. Sve što je potrebno, samo da budeš sigurna.