Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

31. Protiv sebe

"Svađamo se zato jer se najviše volimo... Pokazujemo da nam je stalo tako što primjećujemo pogreške koje radimo i međusobno ih raspravimo...
Onog dana kad nam postane svejedno, kad prestanu svađe... Znati ćemo i da je prestala naša ljubav i da nas više nije briga..."

*********************

Palim već četvrtu cigaretu u posljednjih sat vremena. Gledam si u tanke prste. Mislim da sam izgubila par kila u proteklih desetak dana. Ako se ova agonija nastavi, strpati će me u bolnicu. Nemam apetita, kao ni sposobnosti da se nasmiješim. Ali imam jebenu želju... I ona me drži jakom.

Fali mi Sebastian, previše, ponovno, ali ovo moram učiniti, radi nas, i radi naše dječice.

Sarkastično se nasmijem i pomislim kako je naša sreća od starta osuđena na propast. Korak naprijed, dva natrag.

Bojim se da se ne slomim. Bojim se da mu ne priznam. Bojim se što je spreman učiniti.
Bojim se da bi bez razmišljanja povukao okidač. Bojim se da bih ga onda izgubila zauvijek.

Prokleta bila cijela obitelj Sokolov. Proklet bio i Sebastian. Zamjerio se krivim ljudima, samo zbog svojih hirova, radi jebenog dokazivanja, jer je razmišljao kurcem umjesto mozgom. Ali ne krivim ga. Tada nije imao mene. Nije bio otac. Jebalo mu se za sve. Živio je po svojim pravilima, radio što mu se prohtjelo. I sad ispaštamo zbog toga.

Došli su se svetiti. I opet sam ja ta koja će nositi najteži križ. Ali izdržati ću. Život me naučio. Sada smo ja i moja ljubav u obrnutim pozicijama. Sada sam ja ta koja moram vjerovati da neće odustati od nas, da će me i dalje voljeti, da neće osjetiti odbojnost prema meni. Samo nam treba malo vremena. Meni treba malo vremena. Još uvijek pokušavam shvatiti kako da to istjeram do kraja. Kako da sve bude što bezbolnije.

Jer ako ovo preživimo... Vezati ću ga lancima za krevet. Nabit' ću mu prsten na ruku. Natjerati ću ga da se vežemo na svaki mogući način.
Samo ako ovo preživimo...

*********************

Prošlo je već nekoliko dana od kad ga nisam vidjela. Moju ljubav. Mog muškarca.

Ni sad ne znam kako sam uspjela ostati staložena izvana. Samo jedan pogled na njegovo izmučeno lice srušio je cijeli moj svijet.

Krenula sam iz salona i petljala po mobitelu dok sam sjedala u auto. Vidjela sam da me Sebastian zvao desetak puta. Imala sam u planu pokupiti malenog u školi i Elenicu u vrtiću i iznenaditi ga.
Ali, govnarski Rus imao je druge planove za mene.

Prestrašeno sam uzdahnula kad mi se od nikud na suvozačevom mjestu smjestio Sandro.

- Ostavi mobitel na trenutak. - nježno mi se smiješi.

- Šta radiš ovdje?

- Tara, nemoj se bojati.

- Da se ne bojim? Uletio si mi u auto kao nekakav manijak. - dreknem.

- Nije mi bila namjera prestrašiti te. - ozbiljnim mi se tonom obrati. - Trebala bi ići sa mnom na jedno mjesto.

- Ne dolazi u obzir. Moram po djecu.

- Draga, ovo nije bila molba.

- Ja tebi nisam nikakva draga. I tko si ti da mi naređuješ?

- Bolje da ideš svojevoljno. Ne želim primjenjivati silu.

- Kojem si pa ti vragu prodao dušu? - siktim na njega. - Što želiš od mene?

- Ja ništa, no, netko želi porazgovarati s tobom. Vrlo je bitno. I radi se o Sebastianu.