Leptirov POLJUBAC #1 ✔️

19. Dogovor

"Najgora je stvar na svijetu biti siguran u to da se volite, ali vam život ne dozvoljava da budete zajedno..."

**********************

Vrištim od smijeha, dok mi Nelly pomaže da izađem iz auta.

- Sva sreća da ti se bliži termin. - smije se i Nelly. - Ne znam koliko tvoja beba još namjerava narasti. I ne znam koliko ja mogu još podnijeti taj stres.

- Stres? - ponovno se smijem. - Ma biti ćeš ti najbolja teta na svijetu. Jesi javila Andreju da pokupi Kikija iz vrtića?

- Jesam. 'Ajmo, slonice moja, da te smjestim u krevet.

Obrišem suze od smijeha i smrznem se. Ispustim mobitel i novčanik iz ruku. Usta mi se osuše. Nelly prati moj pogled.

- Tara? - zbunjena je i šokirana kao i ja.

Na susjednom se prilazu parkira auto. Ne mogu se pomaknuti. Zurim dok se vrata otvaraju i on izlazi van. Ne vidim mu lice, vidim ta široka ramena, kuštravu smeđu kosu, hod kao da je osvojio čitav svijet. Primim Nellynu ruku i čvrsto stežem. A onda se on okrene. Promatra nas na trenutak, pa nam uputi onaj predivan osmjeh i krene prema nama. Okrenem glavu, ali noge me ne slušaju. Kao da sam ukopana na mjestu. Refleksno rukama obgrlim trbuh.

- Bok, cure. - pozdravlja nas, a ja se naglo okrenem, jer to nije glas koji mi pali sva čula.

Proučavam to lice. Lice koje nije Sebastianovo, ali je toliko slično.

- Ja sam Aleksandar. - pruža nam ruku.

Nelly prihvati i predstavi se.

- Ti si... Ti si Sebastianov brat? - mucam.

- Jesam. Poznaješ Sebastiana?

- Da, poznavala sam ga. Bio mi je susjed. Kratko vrijeme.

Prekratko. Ali dovoljno dugo da mi uđe u svaku poru kože.

- Tu sam samo u prolazu. Moram pokupiti neke stvari koje je moj pametni brat zaboravio kad se žurio natrag u Moskvu.

Niti ja, niti Nelly ne komentiramo. Ne znam što bih ga pitala, a da me odgovor ne zaboli. Vjerujem da i Nelly zbog istog razloga šuti.

- Tu živiš? - pokazuje rukom iza mene.

- Da, tu živimo. - Nelly odgovara umjesto mene.

- Pa, morati ću reći bratu da ima dvije prelijepe susjede. - koketno namigne.

Bože, koliko sliče. Kao da mi netko otvara staru ranu. Ne prestajem ga gledati. Toliko jednak, a opet toliko različit. Poželim ga zagrliti, poželim ga pitati za Sebastiana. Kako je? Pati li on još uvijek kao i ja? Ili me se više ni ne sjeti? Toliko pitanja, a bez odgovora.

- Da, to mu reci. I reci mu da ga je Nelly pozdravila... - Nelly me uhvati oko struka pa pokrene s mjesta. - Idemo Tara, moraš odmarati.

- Bok, Aleksandar. - kratko mu mahnem.

To je tvoj striko. - govorim mislima svojoj bebici, dok gladim veliki trbuh. - Jako sliči tvom tati. Jako, jako. Ali tvoj tata je ljepši. Savršeniji. Tvoj tata je centar maminog svijeta. Mama se trudi, jako se trudi da ga zaboravi, ali ne uspjeva. Kad mi ti dođeš na svijet, onda ćeš ti biti centar mog svijeta. Znaš, maleno moje?

***************

- Draga, jako si mi nedostajala. - smiješi mi se dr. Müeller.

- I vi meni. Ali trudnoća se malo iskomplicirala. Krvarila sam, pa moram strogo mirovati.