Maylin

1.

19.3.2025.-Početak katastrofe!

Miris kave me napokon smiri,nakon što sam se probudila u vlastitom znoju...Ne mogu prestati sanjati majčino lice u plamenu,njezine povike,njezine suze...Za sve sam ja kriva.Da nisam bila tako sebična ona bi bila ovdje sa mnom.

Oslonim se na sudoper gledajući kroz prozor puni mjesec i ulice New Yorka.Danas je peta godišnjica njezine smrti,a ja i dalje osjećam veliku prazninu u svome srcu,gotovo se ni ne osjećam živom,poželim da sam nestala u onom plamenu zajedno s njom,poželim osjetiti njezine ruke,čuti njezin melodičan glas kojeg mogu slušati samo preko starih snimkih na kazeti.Sve je nestalo zajedno s njom,cijela sreća moje obitelji je nestala u jednom plamenu.

''Marie?'' trgnem se na blagi povik moje mlađe sestre Amber.Držala je u ruci malog medvjedića kojeg je dobila od mene za njezin osmi rođendan. ''Ne možeš spavati?'' kažem i privučem je sebi u zagrljaj.Svjesna je da smo danas svi posebno tužni,jer smo išli na groblje zajedno kako bi odali počast mami.Tata je to podnio najgore,dok sam ja imala stojički izraz lica potpuno blijed i smiren,iako sam u sebi vrištala od boli.Nisam mogla dopustiti da me Amber vidi takvu,a ni moj stariji brat James.

''Ugrijat ću ti malo mlijeka,može?'' kimne glavom i poslušno izvuče stolicu kako bi sjela na suprot mene.Uzela sam svoju šolju kave i otpila gutljaj da me smiri.Nekada smo ja i mama sjedile tu i razgovarale cijelu noć,iako se ne želim prisjećati toga,ali sve u ovoj kući i dalje miriše na nju.

''Mogu li večeras spavati kod tebe?'' upitno me pogleda sklanjajući prmaen svoje kose iza uha. ''Samo ovaj put.'' kažem i sačekam je da dovrši svoju šalicu mlijeka.

Uzmem jedan jastuk iz ormara i smjestim ga ispod njezine male glavice.Nasmješim se njezinoj maloj figuri i koliko je zapravo malo mjesta zauzimala.Žao mi je što nije mogla istinski iskustiti majčine riječi onako kao ja,a ona zapravo to nikada neće doživjeti.''Izgledaš poput mame.'' tiho promrlja ispod deke.Zamislila sam se na njezine riječi,čak sam prestala gledati slike koje je tata redovno listao u albumu,to je jednostavno bilo previše za mene. ''Tata mi je pokazao slike danas.'' reče s blagim osmijehom. ''Sigurna sam da si dosta toga vidjela.'' kažem i uvučem se odmah do nje.''Tata je rekao da ga podsjećaš na mamu,pogotovo tvoja duga kosa.'' okrenem se na drugu stranu,sklopivši oči.Sad sam samo netko tko previše liči na mamu i neću lagati da vidim pogled tuge u njegovim očima svako jutro kad me vidi. ''Amber,kasno je moraš se naspavati,sutra moraš u školu zar ne?'' izgovorim potpuno tiho par riječi i napokon utonem u san.

-...Ne zalazite u opasne ulice,ako vidite jednu od ovih nestalih osoba,molim vas odmah prijavite u najbližem policijskom uredu.- tata ugasi televiziju kad primjeti moje figuru.Mrzila sam televiziju i vijesti koje je donosila,nikada ništa dobro. ''Jutro.'' promrmlja pospanim glasom i uputi mi kratak pogled. ''Jutro.'' kažem i primjetim da nije uopće spavao.Veliki podočnjaci ispod njegovih očiju su ga odali,a on je stalno gurao naočale da se to ne primjeti.

''Kradeš odjeću od svog brata?'' zastanem i pogledam prema majici koju sam uzela od Jamesa.U zadnje vrijeme se osjećam ugodnije u njegovoj odjeći. ''Njemu ne treba više.'' sjednem na kauč gledajući u pod.Zvuk meni dobro poznatih ključeva mi odvuku pažnju. ''Kao što sam obećao.'' reče i pruži mi ih onako spokojno s olakšanjem. ''Mislim da sada možeš vidjeti njezin labaratorij,ali samo na kratko.'' brzo kimnem glavom i stavim ih u džep.Moja mama je bila znanstvenica,ne znam točno što je istraživala,ali neki su je smatrali ludom zbog toga što je radila,ali tata nikada nije sumnjao u nju.Zaljubio je se u njezinu radoznalost i maštovitost. ''Pretpostavljam da i James ide sa mnom?'' on mi je bio prijevoz,a nijedan autobus nije išao do ulice gdje je bio labaratorij. ''Mhm,ali ako si mislila danas bježati iz škole bolje ti je da se predomisliš.'' reče i mrko me pogleda ispod naočala. ''A ja tebi toplo preporučujem da počneš spavati,malo za promjenu.'' oštro dobacim,puštajući ga da mrmlja sebi u bradu.

Pokupila sam svoju torbu,iako mi je škola bila zadnja na pameti poslušat ću ga i otići danas,ali tek kad vidim labaratorij. ''James.'' dozovem ga nakon što sam pokucala par puta. ''Evo,stižem.'' buka u njegovoj sobi je bila i odviše glasna bez obzira što su se drugi stanari ove zgrade žalili on je i dalje gurao po svom..Kaže da ga to smiruje i odvraća pozornost,mada na neki način to razumijem.Svi mi tražimo nešto da odvratimo misli od naših problema. ''Ključevi.'' pružim ih brzo dok obuvam svoje starke.

Topli zrak pokosi mi lice,dok papiri letaju ulicama. ''Još nestalih osoba.'' James reče dok gleda u sliku dječaka starog 10 godina.U zadnje vrijeme osobe nestaju bez traga.Policija ih traži dva tjedna,a nakon toga odustaju i jedino što ostaje su ovi papiri s njihovim imenima koji će se izgubiti i potpuno nestati.

''Moraš biti oprezna.'' kaže pomalo oštro,a ja zakolutam očima. ''Ne brini izlazim vani samo kad moram u školu i ti to dobro znaš.''

''Nije ni to pohvalno.Cijeli dan igraš video igrice,ponekad se pitam jesmo li možda zamjenili uloge?'' otvori vrata svoga auta,a ja odmah upalim klimu da se rashladim. ''Ne moraš se žaliti,kao što si i sam rekao,trebam nešto da mi odvuče pažnju,a to su trenutno video igrice.'' misli mi odlutaju u zraku i ne obazirem se na njegovu prodiku.U zadnje vrijeme sam neposlušna ili neukrotiva kako to James kaže.Pubertet je tatin izraz za moje ponašanje.Miris starih guma i zvuk truba,gužva i vriska.To su današnje ulice New Yorka.Veliki ekrani,visoka tehnologija koji ni ja ne mogu u potpunosti razumjeti.

Napokon stignemo da uske mračne ulice i izašem iz auta. ''Nadam se da ti je ovo prvi i zadnji put da si ovdje.'' on je već bio tu i pomalo sam ljubomorna zbog toga.On nema baš nekakav interes za mamine stvari,možda je on i mislio da je bila pomalo luda i to me je užasno živciralo. ''Ti možeš slobodno čekati tu,ne bojim se.'' podrugljivo dobacim i prebacim torbu preko ramena. ''Ne želim i tebe gledati na onim papirima koje lete.'' namrštim se na tu pomisao.Možda bi bilo najbolje kad bi nestala poput ostalih.

Napokon otvorim stara metalna vrata i rukom opipam okidač s lijeve strane.Nakon par sekundi mala prostorija se ispuni svijetlom.Ovakve labaratorije sam viđala samo po filmovima,a mama nas nije voljela voditi ovdje,jer smo lako mogli razbiti nešto.Udahnem miris njezinog parmefa koji je lelujao na starim papirima i bijelim kutama. ''Ne diraj ništa što se lako može razbiti i dalje ima nekih tekućina koje su opasne.'' po tko zna koji put zakolutam očima i krenem prema policama sa knjigama.James je otišao na drugu stranu i pregledavao sve kemikalije,možda je ovo savršena prilika da pokupim jednu knjigu i zasnam nešto o tome što je mama istraživala.Kad mi već oni ne žele reći ,morat ću sama saznati.Istina da moja radoznalost nekada dovodi u opasnost,ali nekada je jednostavno ne mogu kontrolirati.Rukama sam prelazila preko knjiga,sve dok mi nije propala malo dublje.Pomislila sam da je knjiga pala s druge strane,ali nije.Primjetila sam mali papirić i izvukla ga okrenuta leđima da James ne vidi.Bio je pomalo zgužvan,pa sam ga okrenula na drugu stranu.Mrlja krvi mi je zapela u oko.Brzo sam ga otvorila i odmah prepoznala mamin rukopis. ''Ne znam koliko ću još dugo moći izdržati,katastrofa je počela...'' progutam tiho te riječi koje sam pročitala i strpala papir u džep...

---------------------------------------------------------------------

Pozdrav svima! Nadam se da ste uživali u prvom nastavku,koji možda nije pretjerano zanimljiv,ali morala sam početi nekako :) Molim vas da stisnete vote i iznesete prvo mišljenje o ovome puno bi mi značilo,ako budete aktivni redovno ću pisati nastavke jer ja poštujem vaše želje ) Želim samo reći da ovu priču imam dugo u planu i evo napokon sam našla vremena da je počnem pisati i iskreno se nadam da će te mi vi pomoći ;) zanemarite greške.