Maylin

25.

Koraci postaju sve teži i sporiji dok sam hodala prema šumarskoj kućici.Željela sam vidjeti pridošlice,željela sam im pomoći i reći im sve ono što meni nisu rekli,a trebali su.Mislim da bi to bilo bolje za sve nas.

''Zašto si stala?'' Dorianov glas me trgne iz misli.Bez riječi ga ljuto pogledam i nastavim hodati,previše sam razočarana u njega da bi mu išta povjerila,radije ću sačekati Zena.

''Hej,tebi govorim.'' primi me za lakat i stane ispred mene, prkosnim pogledom.

''Pusti me.'' brzo istrgnem svoju ruku,a njega je očito zabavljalo to. ''Kako hoćeš.'' podigne obe ruke u zrak i nstavi hodati ispred mene.

''Ostavim vas nekoliko dana same i odmah neke nevolje ha?'' Zen se pojavi,naravno bilo je i vrijeme  da i on počne provocirati. ''Zen?''

''Reci?''

''Morala bih svratiti danas do Hiyoko,znaš pretrage i to.'' odlučim mu slagati,jer sam sigurna da me ne bi inače pustio. ''Zar pretrage nisu svake subote?'' pogleda u Doriana,pa sam već pomislila da sam uhvaćena u laži,sigurno će reći da jesu. ''Promjenila je raspored za danas,nisi bio tu,pa ne znaš.'' raširim oči u čuđenju,sada i laže za mene? Što on zapravo želi? Čas je na mojoj strani,zatim nije?

''U redu,ali samo na kratko.'' podigne prst u zrak. ''Danas će imati i previše posla,ona je odgovorna za pridošlice ne znam kako će vas utrpati u svoj raspored.'' stavi svoju ruku na senzor i zatim otvori vrata.Kuća je bila baš onakva kakvu smo je ostavili,posuđe od zadnjeg puta nije bilo oprano,ali i to se da srediti,naravno to ću morati učiniti ja.

''Maylin suđe,Daniel podzemlje.'' primjetim kako se Dorianu mišići podižu,jer nije volio čistiti.''Nakon toga ste slobodni.'' pogleda nas pojedinačno i zatim zatvori vrata svoje sobe.

''Hej.'' izustim,prije nego što se spusti u podzemlje. ''Zašto si me zaštitio maloprije?'' prekriži ruke s malim podsmijehom. ''Šta ću od tebe'' namrštim se ''Ne razumijem te.''

''Ne trebaš,hvala bi bilo sasvim dovoljno.'' reče i zatim se okrene ''Zasada.'' dovrši podrugljivo,pa se uspijem nekako nasmijati jer znam da nije ozbiljan. ''Hvala.'' promrljam tiho,pa kimne glavom.

(...)

''Da slučajno niste kasnili,inače će biti posljedica jasno?'' Zen nas mrko pogleda ispod oka,iako ni sama ne znam kakve bi to posljedice mogle biti. ''U redu.'' složimo se i zatim krenemo sami puteljkom koji je vodio van šume prema zgradi.

''Onda? Što danas spremaš?'' Diroan hvata korak sa mnom,postavljajući milijun pitanja na koje mu moram odgovoriti,barem toliko jer inače ne bih uspijela bez njega. ''Ukratko želim vidjeti pridošlice.'' kažem ozbiljno,ali sam mogla čuti kada je se zagrcnuo.

''Zbog toga?Zašto te oni zanimaju?''

''Zato što je i njima teško,pogotovo sada,zar se ne sjećaš kako je nama bilo?'' zaustavim se sa nekom tugom u glasu dok se prisjećam prvih dana. ''Pričaš o tome kao da je bilo prije sto godina.'' lecne se na moju misao. ''Pa vrijeme ovdje sigurno sporo prolazi,danas sto godina,sutra sto,tko zna koliko ćemo ostati ovdje.'' slegnem ramenima i nastavim hodati.

''Kako si mislila doći do njih,bijeli stražari su posvuda,a Hiyoko te sigurno neće pustiti unutra.'' zakolutam očima,jer je spominjao svaku malu opasnost na putu.

''Pa neću baš ući unutra,mogu malo progledati kroz prozore...One male znaš.'' nasmješim se,jer bijela soba je uistinu bila velika i imala je velike prozore,ali one male i meni će biti sasvim dovoljno da vidim kako se to odvija,cijeli taj postupak užasno me zanima i znam da ja svoju znatiželju ne mogu ukrotiti.

''Jesi li uvijek bila ovako znatiželjna?'' Dorian me upita,a bome i jesam.Koliko sam puta upala u nevolju zbog svoje znatiželje. ''Otkad znam za sebe,po prirodi sam takva.'' odgovorim sa širokim osmijehom.

''Pa vidi se.'' doda,pa odlučim ignorirati njegov sarkazam.

(...)

''Stanite za skeniranje.'' odmah na ulazu nas zaustave bijeli stražari kojima sam htjela otkinuti glave.Prazni roboti,bez imalo emocija,prezirem ih...

''U redu je ovuda.'' pruži ruku kako bi nas pustio u glavi hodnik.Krenem polako iza Doriana dok nas njihove mehaničke glave prate sve dok ne skrenemo u lijevi hodnik. ''Što sad?'' Dorian i ja stojimo u skučenom hodniku doslovno pribijeni tijelom uz tijelo. ''Dobro pitanje.''

''Hoćeš reći da nisi uopće razmišljala što dalje?'' ljuto povisi ton,pa ga ušutkam tako što sam rukom prekirla njegova usta. ''Tiše,budalo.'' pogledam prema čistini,jer nam sada najmanje trebaju problemi. ''Dobro?'' pogledam ga još jednom da se uvjerim da neće praviti buku nakon što maknem svoju ruku. ''Stvarno si izgubljeni slučaj.'' promrlja čangrizavo pokušavajući smisliti nešto. ''One tvoje prijateljice.'' prstima trlja svoju slijepoočnicu. ''Roxy i Camilia?''

''Da...Možda one nekako mogu pomoći,sada čiste dvoranu za ceremoniju zar ne?'' nasmješim se,jer se upravo sjetio odlične ideje. ''Tako je.'' brzo ga povučem za ruku,dok hodam ubrzano prema liftu za podzemlje.

''Sada nema toliko bijelih čuvara,pošto im samo smetaju...Možda troje najviše.'' procijenim logički,pa se složi sa mnom.''Samo budi tiho i prati mene.'' kažem dok se spuštamo prema dolje. ''Otkad si ti glavna? Ja sam se ovoga sjetio?'' ponašali smo se poput male djece,no nije bitno tko je glavni,znali smo oboje da trebamo biti tihi.

Nakon što smo se spustili,brzo potrčimo na drugu kamenu stranu u mrak.Sada sam mogla čuti tiho pričanje i kako svi trče s krpama brišući pod punom brzinom.Sačekam pravu priliku da ugledam barem jednu od njih.Nakon par sekundi ugledam dugu bijelu kosu kako pretrčava preko cijele dvorane.Camilia. ''Sad!'' kad naleti prema nama,brzo je povučemo za ruku kako nitko ne bih shvatio da je nema.

''Maylin?'' zbunjeno me pogleda,ali nisam imala vremena objašnjavati joj sve. ''Trebam pomoć.'' kažem,pa pogledam u Doriana.

(...)

''Ti stvarno tražiš nevolje.'' Roxy nevoljko reče hodajući ispred nas. ''To sam joj i ja rekao.''Dorian se javi,pa ga laktom udarim u rebro. ''Dobro.'' Roxy duboko udahne dok stoji ispred nekih starih vrata. ''Camilia,molim te.'' pruži ruku,pa se Camilia progura pored nas. ''Što će ona sada uraditi?'' upitam gledajući čas u nju,pa u Roxy.

''Niste samo vas dvoje posebni.'' Camila ponosno doda,pa položi svoju ruku iznad kvake.Nakon par sekundi,mogla sam vidjeti kako se topi u neku gustu teućinu. ''Ti si darovita!'' ciknem,ali me Roxy zaustavi. ''Tiše.''  pogledamo s obe strane.Nisam znala da je ona darovita,sigurno to ni Hiyoko ne zna. ''I ja sam.'' Roxy reče s velikim osmijehom,nakon što nas progura u mračan hodnik. ''Ima li još nešto da ne znam?'' pogledam u njih,jer svaki dan sam bila u sve većem čudu.

''Evo nas...Tu su mali prozori.'' ćućnemo kako bi mogli vijdeti bijelu sobu.Sada smo svi ležali buljeći  u nepoznate ljude.Odmah prepoznam Hiyoko,a oko nje je bilo još znanstvenika koji su radili isto posao kao i ona.Bilo ih je mnogo, koji su ležali bez svijesti na ležajevima priključeni na iste cijevi na kojima sam bila ja i svi koji su ovdje tek došli.Odjeća koju su nosili me je užasno podsjećala na New York.Nekakva nostalgija...Tko zna kako su oni izgubili svoj život...

Hiyoko užurbano prekrije novu prodišlicu koju su gurali na krevet.Prodignem glavu da vidim koga su to uveli...

Ne ovo nije moguće?!!

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Pozdrav svima :D Hm,hmm što će se dogoditi u sljedećem nastavku,pa mogu samo reći da će biti uzbudljivo xd molim vas ostaviute komentar,vote puno bi mi značilo,hvala svimaaa <3