Maylin

48. kraj

Svi smo mi bar jednom pomislili na savršen svijet,ali takav svijet ne postoji.Prema tome ni Fiora nije mogla biti savršena u očima bilo kojeg bića bez obzira na njegovu vanjsku ljepotu.

Oružja su sama po sebi bila osuđena na patnju i bol,ne na sreću i mir.

Ono što je Marie željela je bilo nezamislivo,jer ona je ipak samo željela pronaći mir i život u novom svijetu,ali ovako je trebalo biti.

Mnogi su umrli,mnogi su spašeni,a sve za dobru korist da jednom napokon taj svijet nestane.Stvarao je nesklad i označavao propast.No nijedna smrt nije bila uzaludna.

Osobe kojima je suđeno da budu zajedno pronaći će svoj put na razne načine,možda čak i nezamislive.Bilo je to baš onako kako je i Hiyoko rekla...Poput sna ili jedne noćne more koje se nitko ne treba sjećati...

Sve što je bilo povezano sa Srcožderima ili Oružjima će nestati.Bit će onako kao da nikada nisu ni postojali.Sve silne priče o nestanku osoba i pusti papiri koju su lelujali gradom će nestati.

Zapravo to se nikada nije dogodilo,da tako je nikada.

Marie's P.O.V.

Tupa bol je nešto što mi si činilo tako poznato.Zašto mi je taj osjećaj poznat?

''Marie!'' glas odzvanja tiho...

''Marie!'' ovaj put ga čujem glasnije zajedno sa bolovima koji vrište iz mog tijela. ''Oh Bože pri svijesti je.'' nečije me ruke čvrsto zagrle i shvatim kako ležim na tvrdom betonu odnosno cesti.

Zabrinute oči meni nepoznatog čovjeka i još par ljudi su bile uprte u mene. 

''Kakva nesreća!'' jedna žena povikne

''Djevojka je se čudom spasila.'' drugi dobaci.

''Marie ja sam Tommy hej!'' napokon shvatim kako me je on čitavo vrijeme dozivao i grlio.

''Tommy.'' promucam dok mi krv polako izlazi iz usta. ''Što se dogodilo?'' upitam glasnije,pažljivo promatrajući okolinu. ''Zar se ne sjećaš?'' u nevjerici me pogleda ''Potrčala si ravno ispred auta,a za sve  sam ja kriv.'' stisne pesnice toliko jako da je i mene boljelo na sam pogled.

''Hitna je na putu.'' čovjek se javi zabrinuto gledajući u mene,kao da je se bojao dodirnuti me.Pretpostavljam da je to bilo njegovo auto.Zašto imam osjećaj da pola mene fali? Osjećam se tako izgubljeno.

(...)

''Gospođice Dashner,osim par ogrebotina ne vidim nikakve posljedice.Ne znam kako ste se izvukli ovako dobro,mora da je se dogodilo nekakvo čudo.'' doktor se nasmješi ostavljajući opremu sa strane.Čudo? Ha...

''Oprostite.'' Tommy se ubaci ''Je li moguće da je doživjela nekakv šok,pošto se ne sjeća baš dobro.''

''Da to je sasvim moguće,a razlog je opravdan.Sve je ovo šok za nju,trebat će joj malo vremena da joj se misli vrate u normalu.'' završi i zatim izađe iz sobe u kojoj je bilo još pacijenata.

''Tommy?''

''Tvoji su na putu.'' brzo reče,posve nervozno. ''Mi smo se svađali zar ne?'' upitam,pokušavajući se sjetiti svega. ''Da ovaj...'' promuca još nervoznije. ''Priznao sam ti svoje osjećaje i...'' raširim oči dok se prisjećam tog trenutka.Tako je...Tommy je priznao da je zaljubljen u mene.

''Bila si šokirana i rekli smo si neke stvari koje oboje žalimo,zatim si istrčala na cestu.'' završi tiho,te mi okrene leđa. ''Tommy oprosti mi.'' osjetim kako mi se skupljaju suze u očima.''Ja...Ne mogu ti uzvratiti osjećaje.'' spustim glavu osjećajući se potpuno posramljeno.Tako samo i napušteno.Nisam ga željela povrijediti,ali duboko u sebi sam znala odgovor na ovo pitanje.Kao da je ovo bila misao koja je dugo čekala u mraku i napokon izašla na vidjelo.