Maylin

6.

Ne sjećam se točno kako je se auto zapalilo,ali nikada neću zaboraviti njezino lice koje je polako nestajalo ispred mojih očiju.Samo znam da me je netko izvukao,a nju su ostavili da gori živa u neopisivoj boli.Zašto me nisu ostavili da izgorim s njom? Zašto su izabrali mene umjesto nje?Nakon te eksplozije samo je vrisak ostao u mojoj glavi...

Odlučila sam otići još jednom u labaratorij i saznati o kakvoj je katastrofi govorila? Zašto je bila mrlja krvi na onome papiru?Imam toliko pitanja i jednostavno moram naći odgovore koje možda čak ni ona nije znala.Uzmem malu stolicu i polako je stavim uza zid.Bilo je dosta rano,a znam gdje je tata držao te ključeve.Propnem se i otvorim malu ladicu.

''Bingo!'' brzo ih stavim u džep i izađem van.Za prodiku ću se brinuti kasnije ionako sam navikla na to.

''Taxi!'' viknem i brzo sjedam u auto.Izaći ću u najbližoj ulici,jer nemam dovoljno novaca za dalje.

''Zadrži ostatak.'' zalupim vratima i ubrzam korak dok još mogu.Željela sam izbjeći veliku gužvu,jer ovako rano one pijandure sjede ili spavaju tako da se ne moram brinuti da će me netko pipkati ili progoniti.Da je Tommy sa mnom možda se uopće ne bih trebala birnuti,ali ovako sam sama.

Nakon 10 minuta hoda,stižem do dobro poznatih metalnih vrata i otključam ih. ''Na posao Marie.'' sama sebi kažem i krenem prema njezinom stolu.Sagnem se i otvorim sve ladice.Bilo je previše papira tako da sam trpala u torbu koliko sam mogla,kasnije ću proučiti detaljno o čemu je bilo riječ.

''Što još?'' zastanem ogledavajući oko sebe.Što bi mami bilo bitno? Primjetim drvenu kutijicu koja je imala čudan otvor,pa i nju stavim u torbu.Mislim da mi je ovo dosta za sad.

(...)

''Nemamo zadnjeg sata!'' Armina me povuče za ruku kako bi izašle na svjež zrak.Ne mogu se baš veseliti,jer cijeli dan šaljem Tommyu smrtne poglede.Iznevjerio me,napravio je budalu od mene,pa za njega sam mislila da će biti jedini koji mi vjeruje,ali možda sam se prevarila.Imam prevelika očekivanja od drugih,a na kraju me samo iznevjere.''Jeste se ti i Tommy posvađali jučer kad sam ja otišla?'' upita gledajući me u oči.

''Primjetila si.'' dobacim s čudnim podsmijehom.

''Naravno da sam primjetila,pa vas dvoje izgledate tako jadno kad ste razdvojeni.''

''Baš ti hvala.'' zakolutam očima i zabuljim se prema nebu koje je bilo potpuno sivo.Izgleda da će kiša padati,a ja nemam kišobran.Divno.''Eno ga izlazi!'' vrisne,a ja joj brzo začepim usta. ''Šta se dereš?'' spustim ruku kad se uvjerim da neće pisnuti. ''Dobro smiri se,samo pokušavam pomoći.'' reče nekako razočarano i sjedne na praznu klupu.

''Pretpostavljam da mi nećeš reći oko čega ste se posvađali?''

''Rado,ali ne mogu...To ostaje između nas.'' nije da nisam cijenila njezinu pomoć,ali jednostavno joj nisam mogla reći za labaratorij i sve što se dogodilo,jer sam pogriješila kada sam se i njemu povjerila.

(...)

''Čuvaj se!'' mahnem joj na rastanku. ''I ti isto!'' uputi mi osmijeh i zatim krene svojim putem.Postaje sve mračnije,pa bi bilo pametno da što prije odem kući i provjerim ove papire.Barem ću si zaokupirati misli.

''Dashner!'' zastanem kad začujem dobro poznati glas.Tommy.

''Trebaš nešto?'' upitam pomalo ljuto.''Mislio sam da si se malo ohladila.'' pokušava me nasmijati,ali mu ne ide. ''Ma daj Marie.'' rukom prođe kroz kosu,a znam da  to radi kad je nervozan.

''Možemo li popričati?'' upita me spuštene glave. ''Pričaj.'' kažem i prekrižim ruke. ''Ovdje?'' podigne obrvu dok ljudi prolaze pokraj nas.Okrenem se i krenem prema zidiću gdje trenutno nije bilo nikoga.

Sjednemi prekrižim ruke koje su se počele znojiti.Zašto sam ja nervozna?

''Dobro oprosti.'' reče nakon što smo šutjeli par sekundi. ''Ne misliš to.'' tvrdoglavo dobacim. ''Iskreno mi je žao što sam te povrijedio.'' nastoji biti uporan kao i uvjek. ''Ali?'' znam da nije do kraja rekao. ''Ali i dalje mislim da smo se prevarili u vezi one djevojke.''

''Nora,zove se Nora.''pogledam ga i vidi da neću popustiti. ''Mislim da si preozibljno shvatila ovu situaciju.'' kaže ozbiljno i čeka da nešto kažem. ''Molim? Previše ozbiljno? Oprosti,ali ti si ju prvi ugledao ako se ne varam.Zašto je nisi ostavio?'' ustanem,jer sam previše ljuta da sjedim pored njega. 

''Znaš da bih pomogao svakome tko treba pomoć!''

''Da,da Tommy uvijek junak,a kasnije obični papak!'' malo je falilo da mu pljunem u lice,ali sam i sama pretjerala. 

''Zašto jednostavno ne zaboraviš na nju.Ne možeš je spasiti,ne možeš ništa učiniti za nju i ti to dobro znaš!'' povisi ton i počne si rukama prelaziti preko lica.

''Kako bi ti to znao? Misliš da sam luda,kao što su govorili da je i moja mama luda zar ne?'' 

''Prestani mješati svoju mamu u svaki problem koji naiđe! Previše si opsjednuta njezinim istraživanjima i sada pokušavaš nešto dokazati?!'' zastanem,jer nisam očekivala ove rečenice.Prevršio je svaku mjeru opreza kod mene.''Wow Tommy,ovo je jadno.'' uzmem torbu,no on me primi za ruku. ''Pusti me na miru.'' kažem i pokušavam suzdržati suze.On je zadnja osoba koja treba viditi kako plačem i to neću dopustiti.''Nisam to mislio...''

''Jesi Tommy! Prestani biti kukavica malo za promjenu.'' istrgnem svoju ruku gledajući ga u oči. ''Upravo si uništio jedno prijateljstvo.'' kažem i začudim se njegovom pogledu. ''Ja ti ne želim biti prijatelj...'' učini dva koraka kako bi mi bio bliže. ''Marie...Zaljubljen sam u tebe.'' reče ozbiljno,ali ne vjerujem mu. ''Sada nije vrijeme za tvoje glupe šale.'' 

''Marie ja sam ozbiljan.''

''Znam dobro što pokušavaš i neće ti uspijeti.'' odgurnem ga i znam da ga je ovo užasno ljutilo.

''Prestani biti tvrdoglava i jednom me shvati ozbiljno!''

''Ti se samo igraš sa mnom,a ja nisam jedna od onih kurva koje plaze oko tebe,pa ih odbaciš kada ti prestanu biti zanimljive!'' ne vjerujem sama sebi što govorim.

''Družimo se otkad znam za sebe i ti ćeš sve to odbaciti zbog toga što sam posumnjao jednom? Jednom Marie!''

''Možda nikada neću znati koliko si puta posumnjao u mene,a možda je tako i najbolje.'' spustim glavu,misleći je li ovo dobra odluka?

''Ja sam te davno prestao gledati kao prijateljicu,samo sam čekao kad ćeš ti to shvatiti,ali previše si...'' nasmješim se sarkastično i dovršim rečenicu umjesto njega. ''Što? Opsjednuta? Luda? Pokušat ćeš me utješiti?'' uspravim se i pogledam ga još jednom u oči. ''Reći ćeš mi da ja nisam kriva što je ona umrla.'' osjetim kako mi se suze skupljaju,ali i dalje govorim mirnim glasom. ''Reći ćeš kako je ona sretna što sam ja preživjela,jer je sve ono bio nesretan slučaj.'' osjećam kako mi se glas gubi i uskoro ga zamjeni moje jecanje.''Marie...'' krene da me zagrli,ali ja se opet odmaknem. ''Ja sam kriva...'' okrenem se i potrčim prema cesti.

''MARIE NE!''  njegov glas se izgubi u zraku,dok bol prolazi kroz cijelo moje tijelo.Zvuk kočnice je bio uzaludan,a oči prestrašenog vozača nedovoljne za moju sudbinu koja je već zapisana...

---------------------------------------------------------

Evo ga nastavak :)  Akcija počinje od ovog nastavka,tako da se nadam da vam se sviđa :d Ostavite komentar punoo bi mi značilo i naravno vote.Hvala svima koji čitaju i koji mi pružaju potporu na bilo koji način :) Zanemarite greške :P