Maylin

9.

Tunel beskonačnog kraja...Hodam polako nadajući se vidjeti svijetlo dok mi se koljena tresu.Vidim Jamesa kako drži malu Amber u narjučju.Izgledaju sretno,tako sretno kao da im ne trebam više.

''James!'' viknem,ali se ne okreće. ''Amber.'' promucam dok sam na rubu plača.Ovo nije stvarnost,ne mogu ih više vidjeti.

Budim se u znoju ,hvatajući zraka koliko mogu. ''Hej,ružno si sanjala.'' okrenem se i ugledam Roxy,to je njezino ime ako se dobro sjećam.Bez riječi promatram gdje se nalazim.Opet ona bijela soba.Sjedim na krevetu priključena za neki aparat.Ovdje sam se probudila kad su me ispitivali,zapravo se ne sjećam što se točno sinoć dogodilo,možda sam imala slom,jer u glavi mi odzvanjaju samo moji jecaji i bezuspješni pokušaji da me puste i vrate kući.

''Ubili bi me kad bi saznali da sam ovdje'' tiho doda i stane pokraj mene. ''Što se dogodilo?'' upitam je promatrajući prostoriju. ''Bijeli stražari su te doveli ovdje sinoć.'' odgovori gledajući kroz velike prozore kroz koje je mogla vidjeti sada prazan dugi hodnik. ''Bijeli stražari?''

''Roboti,tako ih zovu.'' reče i stane s moje desne strane. ''Toliko si plakala i vrištala da su morali nešto poduzeti.Ovdje je zabranjena bilo kakva nepotrebna galama,jer smatraju da se buniš njihovom postupku nakon što su ti spasili život.'' kaže dok pokušavam shvatiti što želi reći.Spasili život? Oni su mi ga oduzeli.Stisnem šaku držeći se za tvrdi krevet. ''Došli su iznenada,a ti nisi uopće reagirala na njih,valjda nisi ni bila svjesna,pa su te stavili na spavanje i dovukli ovdje.'' nastavila je pričati,kao da je znala što ću je upitati sljedeće.

''Hiyoko dolazi.'' kaže,a ja se brzo trgnem.Pogledam prema hodnicima...Nije bilo nikoga. ''Moram se sakriti.'' pogleda prema meni i blago se nasmješi. ''Marie...Samo budi mirna Hiyoko je dobra osoba ona će ti pomoći.'' kaže i zatim se skarije iza ogromnih aparata koji su neprestano radili i nešto mjerili.

Nakon par sekundi,vrata se otvore puštajući ogromnu paru.Koraci su bili sve glasniji,a ja se nisam usudila okrenuti.Imala sam isti stojički izraz kada je bila mamina peta godišnjica smrti.Sve je umrlo zajedno s njom,pa i dio mene.

''Budna si.'' ugledam onu ženu duge narančaste kose.Sigurno je ona bila zadužena za pridošlice.

''Imala si burnu noć.'' mirno govori dok me skida s onih uređaja. ''I dalje si prestrašena pričati?'' upita me.Zar bi trebala biti mirna?Oni su gadovi koji su me doveli ovdje,a ni sama ne znam gdje sam,ni što sam postala.Ne mogu se pogledati u zrcalo,jer me je strah.Znam da sam postala dio prošlosti i da više nikada neću vidjeti svoju obitelj.Nikada neću moći reći Tommyu da mi je žao zbog svađe,da mi je žao što sam sve ono rekla.Nikada neću moći pustiti Arminu da me našminka dok ja to odbijam.Nema više male Amber da se ušuška pokraj mene dok ne zaspe,nema više Jamesa i njegovih opomena da se čuvam,nema tate da mi kaže da me voli i nema mirisa mame koja je davno otišla.Sad sam postala  papir nestale osobe koji leti ulicama New Yorka.

''Ššš izbaci to iz sebe.'' neočekivano me zagrli,dok vrisak ne pobjegne iz mojih usta. ''Zašto!'' vrisnem u očaju dok se grabim za njezino rame. ''Shvatit ćeš jednom.Znam da ti je teško i znam što ti prolazi kroz glavu.'' kako joj mogu vjerovati? Zar sam toliko očajna da im ne mogu reći da ih mrzim,da želim nestati?Držala me je čvrsto i osjetila sam onu sigurnost poput majčinog zagrljaja.Onako kad bi se igrala u dvortištu i spotaknula,dok me je mačino krilo sakrivalo od pogleda druge djece.dok me je grlila da sakrije moje suze i govorila da ostanem hrabra.Toliko sjećanja u malom trenutku,a ja ništa ne mogu uičiniti.''Uspjet ćeš...Marie.'' tiho promuca moje ime,poput zabranjene riječi koja se više nikada ne smije izreći. ''Obećaj mi nešto.'' lagano se odakne i pogleda me u oči. ''Obećaj mi da ćeš se boriti.'' obrišem suze i shvatim da mi ona želi pomoći.Želim se osjećati sigurno u ovom nepoznatom svijetu. ''Obećajem.'' napokon promucam misleći da me nije čula,ali je.

''Odvest ću te natrag u tvoju sobu.'' zastane osluškivajući . ''Roxy znam da si tu.'' okrene se s malim osmijehom. ''Oprosti Hiyoko...Nisam si mogla pomoći.'' Roxy zastane sklanjajući pramen svoje ljubičaste kose. ''Sviđa ti se pridošlica.'' pogledaju u mene. ''Sigurno nije hladna poput Camilie.'' pričaju sasvim normalno,kao da su se pomirile s činjenicom da ni one ne mogu više vidjeti svoju obitelj.Hoću li se ja morati pomiriti s tom činjenicom? Razgovarati s drugima poput njih?

''Hajde idemo.'' Hiyoko reče dok kuca neku lozinku na vratima. 

(...)

''Čuvaj je...Pogotovo danas.'' Hiyoko reče Roxy na odlasku.Roxy kimne glavom i zatim zatvori vrata sobe.

''Danas je važan dan za pridošlice.'' povuče me za ruku i sjedne za stol. ''Zato moraš nešto pojesti...Moraš izgledati čvrsto,a ne slabašno.'' okrene se i stavi na stol tanjur s kruhom i piletinom. ''Jedi dok je toplo.'' spustim pogled na tanjur.Uopće nisam bila gladna,jer u trenutku kad sam pomislila da sam nešto shvatila,sve sam izgubila.Uvijek se vraćam na početak pitajući se što će se dogoditi sljedeće.''Što će se dogoditi danas?'' upitam je poput bezosjećajnog robota.

''Danas dolaze gospodari.Postat ćeš službeno oružje pod njegovom skrbi.'' zastane gledajući u mene boježljivo. ''Ali nekad se desi da da oružje ne dobije gospodara.''

''Što se dogodi s njima?''

''Ništa posebno...Ostaju u sobama ili rade neke poslove...Nešto poput sluge.'' sjedne nasuprot mene.Zašto je onda Roxy bila sa mnom? ''Roxy.'' brzo podigne glavu. ''Imaš li ti gospodara.?''

''Imala sam.'' tužno pogleda kroz prozor beskonačnog crnila. ''Ja i Camilia smo imale istog gospodara.'' pokušavam pohvatati sve što govori,jer će mi svaka informacija dobro doći. ''Tijekom bitke smo ga izgubile...Zovu nas 'Istrošena oružja' ili oružja koja nisu znala obraniti vlastitog gospodara.'' ustane sa stolice pomalo uzrujano.Sigurno joj je bilo teško pričati o tome.Nisam znala o kakvoj bitki je govorila,a još manje što je sebe nazivala oružjem.Što zapravo posjeduju oni? Ili ja?

''Hvala ti...'' promucam skupivši znake da pojedem onu piletinu.Moram se nastaviti boriti,obećala sam.Mora postojati izlazi iz ovog zatvora.Saznat ću sve,probudit ću svoju znatiželju,ali prvo se moram sabrati.Moje putovanje je tek počelo.

''Drago mi je što si sa mnom,Marie.'' nasmješi se pomalo tužno. ''Ima nešto u tvojim očima,nešto posebno.Sigurno ćeš biti dobro oružje,a tvoj gospodar će te cijeniti.'' stavi ruku na moje rame. ''Ovo je možda poslijednji put da te vidim.Čisto sumnjam da će te staviti u istu rupu sa mnom.'' stavi svoju ruku na njezinu. ''Vratit ću se po tebe.'' iznenadi se mojoj odlučnosti. ''Nećeš biti sluga nikome.'' 

.------------------------------------------------------------------

Jutro ljudi! :D Malo je oblačno kod mene,savršen dan za spavanje xD Nadam se da vam je se nastavak svidio,punooo bi mi značilo kad bi ste komentirali,jer me vaši komentari tjeraju da pišem ovu priči to je razlog :D Hvala na svakom voteu i osobi koja ćita ;) Zanemarite greške .