Maylin

30.

Oprostite što nisam objavljivala nastavak ranije,nisam imala interneta,a preko moba mi je bilo nezgodno pisati :/ ostavite vote,komentar i hvala svima na komentarima od prošlog nastavka stvarno mi puno znači,stay awesome ;)

Ukočeno stojim,uzdignute glave dok mi žena duge roze kose provjerava posebnu odjeću koja je bila napravljena samo za mene.Zbog situacije u kojoj se nalazim,kako je moj gospodar rekao,bilo je krajnje nužno nositi prikladnu odjeću,elastičnu i laganu kako bi se lakše kretala i borila ako dođem u doticaj sa Srcožderima.

''Spremna si.'' odrješito reče,uzimajući karton u ruke ''Maylin.'' nasmiješi se,gledajući pomno u moje oči kao da je istraživala cijeli moj karakter.

''Hvala vam.'' kažem,jer joj ipak dugujem iako joj ne znam ni ime.Izgleda da je ova soba bila poput oružarnice,sa različitim aspektima.Miris bakra je lelujao sobom,a oružje po policama kao da je čekalo da ga netko uzme u ruke.

''Uzmi ovo.'' brzo se okrenem na njen povik.U ruci je držala mali nož,sa kožnom drškom. ''Zar mi to treba?'' kažem pomalo sarkastično,mada nisam trebala.

''Možda jesi oružje,ali nekada i vama treba mala pomoć.'' namigne mi kucajući nešto u računalo. ''Nemamo dovoljno da vas sve opskrbimo,trenutno smo u kriznoj situaciji zbog prokletnika.'' zadnju riječ izgovori tako oštro da nisam trebala ni pitati na koga je točno mislila.

''Sretno.'' klimnem glavom,pa izađem iz sobe kako bi pustila sljedeću osobu u sobu,a taj netko je bio Dorian.Kratko stane promatrajući moju cijelu figuru.Primjetio je moju čudnu odjeću,a zaustavio se ugledavši moju obično spuštenu dugu crnu kosu,koja je sada bila u visokom repu.Tijekom borbe bi mi sigurno smetala,a ovako je sigurno praktičnije i lakše.

Nastavim koračati,pošto je mrzovoljno otpuhnuo i zalupio vratima,dovoljno jako da  znam da nisam toliko poželjna.K vragu i on.Možda zvuči sebično,ali treba mi motivirajući razgovor da se smirim.Ipak ću poslije dugo vremena osjetiti miris grada kojeg sam voljela i koji je bio moj dom.

(...)

''Odlično spremni ste.'' Arron zadovoljno reče promatrajući mene i Doriana,koji je nosio isti kroj odjeće poput moje.

''Trebam vas uputiti u par stvari.'' pročisti grlo,te sjedne nasuprot nas. ''Najvažnije je da ne zaostajete,ne idemo sami naravno to sigurno već znate,ali nisu svi gospodari miroljubivi poput mene.'' namrštim se jer nitko sigurno nije lud poput Linde,a dosada nisam imala priliku upoznati i druge gospodare. ''Neki će biti mrzovoljni,dok će drugi paziti na red,rad i disciplinu.Nema potrebe da razgovarate s drugim oružjima,bez obzira ako vam se neki učine i poznati.Ova misija je iznimno važna,ali i opasna.'' zaustavi hladan pogled na meni ''Pratite me i sve će biti u redu.Ako i sretnemo Srcoždere znate što vam je činiti.Bez panike,ne dopustite da strah prevlada vašim tijelom,mada sam sigurni da vaši poboljšani instikti neće dati mira da stojite.'' ustane se te iz male kutije izvadi dvije plinske maske.

''Što će nam  to?'' upitam ne gledajući u Doriana,potpuno ignoriram njegovu prisutnost i prodorne poglede,kao da je želio da odustanem sada ovog trenutka.

''O ovome vam može ovisti život.Srcožderi nas lako mogu nanjušiti,a znaju ispustiti i otrovne plinove i u roku sekunde možete pasti u nesvjest,a sami možete pretpostaviti šta slijedi.'' progutam pljuvački,posmislivši kako trgaju ljudske organe,bacajući ih po ulici. ''Ne skidajte masku ni pod koju cijenu.30 sekundi bez nje,toliko vam treba da vas plin omami.''

(...)

Nervozno stojim u redu zajedno s gospodarom i Dorianom.Dok je on bio miran i pri sebi,meni su se ruke nekontrolirano tresle,no pokušavala sam misliti na lijepe stvari,jer ne želim da gospodar pomisli da prestrašena,rekla bih da je ovo početnička nervoza koja bi trebala nestati svaki čas.Prije nego što smo izašli na veliku ledinu,primjetila sam Tommya u dugačkim hodnicima kako mi maše.Sigurno je saznao da odlazim na svoju prvu misiju,jer su naša imena bila ispisana na velikoj ploči u slučaju ako netko bude uništen da prekrižu njegovo ime s popisa.Zvuči jezivo,ali to je bio normalan način evidencije.

Red se polako počeo micati i sada sam mogla vidjeti veliko plavo blještilo,zvano portal.Izgledao je tako zamamno na pogled da sam jedva čekala kročiti i nestati.Svako oružje je se polako micalo zajedno sa svojim gospodarima.Svi su imali drugačiju odjeću,mada je materijal bio isti,ali su se valjda tako znali pripadnici gospodara.

''Samo polako.'' Arron nas je ohrabrivao,više mene nego Doriana.Mrzila sam glupu šutnju,ali nemam izbora. ''Zapamtite,ne skidajte masku.'' šapne,pa još jednom opipam rukama masku,za svaki slučaj da nebi spala.Drugom rukom opipam nož i stisnem ga čvrsto u nadi da će sve biti kako treba.

''Opustite se.'' stane iza nas i lagano nas gurne kroz gumenu plavu masu.Moje cijelo tijelo je drhtalo,zbog nagle hladnoće i šoka,no trenutak poslije moje oči se razvedre kada osjetim poznati miris spaljenih guma.New York.Stajali smo na vrhu stare zgrade,dovoljno velike da svih 50 stanemo na njenu čistinu.Poželjela sam vrištati od sreće,kada sam ugledala auta,reklame koje sam znala napamet i ljude koji i dalje užurbano hodaju,jer je ovo ipak grad koji ne spava. 

''Bez razgledavanja,nema potrebe za nostalgijom.'' reče pomalo strogo,pa se trznem i protjeram misli.Morala sam pomisliti na svoju obitelj i o tome kako je sada njima.Bili se iznedaili kada bi ugledali da sam živa,pa donekle živa.

''Mogu li nas oni vidjeti?'' Dorian upita nakon duge šutnje. ''Dobro pitanje.'' Arron iskoristi pomutnju ostalih gospodara koji su objašnjavali situaciju svojim oružjima,sigurna sam da se i oni pitaju isto. ''Ne vide nas,ali blagi dodir s njima potpuno otkriva našu prisutnost.''

''A što ako mi nismo ti koji smo ih dodirnuli?'' sjetim se Nore i one noći kada smo je ja I Tommy prvi put vidili,kladim se da će biti šokiran kada sazna da je i ona oružje.

''To ne moramo nužno biti mi,čovjek se lako može zaletiti u nas.Pazite kuda hodate.'' nasmiješi se i potrči prema rubu zgrade. ''Danas namjeravamo spasiti gomilu djece,to je glavni zadatak,svaki tim ide na drugu stranu.Mi idemo na istok.'' reče zadovoljno puštajući nas da mu se približimo.

''Pripremite se na skakanje.'' raširim oči,pa se maknem u stranu zbog naglog skoka gospodara. ''Za mnom.'' Dorian nije  čekao da mu dva puta kaže.Odmah je skočio bez razmišljanja prema grubom asfaltu.

''K vragu sve!'' vrisnem puštajući da zrak struji kroz moje tijelo,dok se pripremam za doček na noge.Osjećala sam se poput mačke.Nisam osjetila nikakvu bol,kao da sam skočila na mekani madrac,a ne na tvrdi beton. 

''Uzbudljivo.'' Dorian promlmlja zadovoljno,obasjan uličnom lampom i mirisom stare ulice,kojom ljudi sigurno nisu kročili jako dugo.Kladim se da je i ovo gospodar isplanirao.Skočiti na mjesto gdje nema ljudi i izabrati najsigurniji put.

''Pretpostavljam da idemo prema najbližoj bolnici?'' upitam,dok trčimo spretno i lako. ''Kamo sreće da su nas zapale bolnice.'' uzvrati pomalo razočarano na moj odgovor,Pa koje mjesto nam preostaje ako to nisu bolnice.Mislila sam da se tu kupe ljudi koji umiru i koje oni spašavaju odnosno mi.

''Nego?'' Dorian se ubaci u razgovor,ubacivši se ispred mene,tako da sam trčala zadnja. 

''Recimo da su siročad i da je mjesto jako,jako prljavo.''