Maylin

27.

Oprostite što ste morali čekati nastavak :) Ostavite komentar,vote puno bi mi značilo,hvala svima koji me podržavaju ly! <3

Marie's P.O.V.

Val tuge i sreće je prolazio mojim tijelom.On je tu ne mogu vjerovati.Pomislila sam da sanjam kad sam vidjela njegovo tijelo na stolu u labaratoriju.Koliko je sudbina morala biti okrutna da i njega uvuče u ovaj okrutan svijet.Kako će reagirati kad me vidi? Kako će prihvatiti situaciju da se više ne može vratiti u New York? Toliko pitanja mu želim postaviti,ali prije svega toga želim ga zagrliti i od sreće plakati na njegovom ramenu kao što sam to nekada radila.Nisam si mogla pomoći već razmišljati o onome što je rekao prije nego što mi je se nesreća dogodilo? Zar je stvarno bio zaljubljen u mene? Možda da sam mu dala priliku tog dana sve bi bilo drugačije...

''Uspjele smo.'' Roxy me trgne iz misli,položivši svoju ruku na moje rame.Uputim joj mali osmijeh ne skidajući pogled s njegovog uspavanog lica.

''Hvala ti.'' procijedim i čvrsto je primim u zagrljaj.Odjednom vrata se naglo otvore i ugledam kako Dorian i Camilia uvlače bjiele stražare,sigurno su ih uništili sudeći po tome kako im je oklop bio probijen.

''Jeste vi normalni?!'' Roxy tiho poviče sklanjajući njihova robotska tijela u stranu. ''Ja ih gotovo nisam ni takla.'' Camilia izusti gledajući u zbunjenog Doriana. ''Bilo je dovoljno da zamahne jednom i oni su već bili na podu.'' objasni,mada sam ja dobro bila svjesna koliko je Dorian bio jak,sve je to zbog prokletog postupka. 

''Zar sam imao drugi izbor?'' reče pomalo ljuto gledajući ju u oči. ''Pa nisi ih trebao ovako nalemati!'' Camilia se obrani,pa se provučem između njih dvoje. 

''Prestanite...Molim vas.'' tiho kažem,promatrajući njihova lica.''Sigurna sam da nitko neće primjetiti da fale dva bijela stražara,ionako ih ima previše.'' zakljućim logički i primjetim da se se složili. ''Moramo ih sakriti negdje.'' Roxy reče promatrajući cijelu prostoriju.

''Ja ću to riješiti.'' ženski glas odjekne prostorijom.Hiyoko,oh ne...

''Možemo objasniti-'' Roxy krene nešto reći,ali ona šutke došeta do uređaja koji je mjerio život Tommya.

''Nemoj ga isključiti...On je živ.'' posegnem prema njoj,ali me brzo uhvati za ruku. ''Vidim da je živ.'' odgovori tiho i znam da je bila ljuta.Nismo trebali onako postupiti prema njoj,ona bi shvatila našu namjeru...

''Oprosti Hiyoko,Maylin nije kriva,ja sam...Nisam te trebala paralizirati,bilo je jače od mene.'' Roxy pogne glavu tražeći oprost. ''Istina tvoj potez nije bio najpametniji.'' reče i zatim se okrene prema nama ''Ali ste ga spasili...Pametno ste postupili.'' nasmješi se usput govoreći kako će zaboraviti na ovaj mali incident. ''Sljedeći put mi samo trebate objasniti situaciju?'' upitno nas  pogleda,pa kimnemo glavom.

''Ovi stražari.'' Dorian se javi,jer nismo znali što s njima. ''Ja ću se pobrinuti za to,ali bih prije toga željela popričati s Maylin.'' reče ozbiljno gledajući me u oči. ''Vratite se u svoje sobe.'' reče,pa se nakon kratke pauze povuku iz labaratorija.

''Stvarno ste tvrdoglavi.'' promrlja,sipajući nekakvu tekućinu kroz cijevi. ''Oprosti još jednom...Nisam razmišljala u tom trenutku ja-'' pogledam u njegovo lice i ostanem još jednom bez teksta.Kad bih se taj isti trenutak ponovio,bez razmišljanja bi učinila isto.

''Sigurno je u bitanju jako draga osoba zar ne?'' milo me pogleda,pa kimnem glavom posramljena.

''Emocije te pokreću,to donekle shvaćamk,ali ti mi pružaš iznenađenja svaki dan,nepredvidiva si.'' nasmješim se na njezinu izjavu. ''Ne mogu si pomoći...On jednostavno nije mogao biti mrtav.'' tiho kažem petljajući svoje prste.