Maylin

12.

Svi ti pogledi koji su bili upućeni prema meni nisu bili baš najbolji.Toliko mržnje od drugih gospodara,a ne shvaćam zašto? Stajala sam pokraj male djevojčice,a Dorian s njezine druge strane.Nisam željela buljiti u nikoga jer sama znam koliko je to zapravo neugodno.

''Uđite.'' Arron doda i vrata lifta se otvore.Još jedna vrata za koje ne znam gdje vode.Zakoračim prva i stanem u kut.Mora postojati izlazi,jednostavno mora i ja ću to ponovaljati u glavi koliko god puta trebalo samo da ostanem pri sebi.Lift je krenuo prema gore i opet se javio onaj isti osjećaj mučnine.Imala sam osjećaj da ova zgrada nema kraja,pitala sam se koji je zadnji kat i koliko je zapravo ova zgrada visoka?Naravno da je bilo prozora,ali ništa novo nisam vidjela osim crnila.

Lift napokon stane i vrata se otvore.Prozračni mali hodnik i vrata s imenom 'Arron'.Ovaj put sam izašla zadnja hodajući iza Doriana.Nisam si mogla pomoći već usporediti našu visinu.Bio je dosta viši od mene,a možda je visina u ovom poslu i bitna?

''Ovo će sada biti vaš dom,ništa posebno,ali barem nekamo pripadate.'' Arron nas pogleda i zatim  otvori vrata.Nisam očekivala normalan stan s naprednijom tehnologijom i malo čudnijim pokućstvom.Stvarno me je podsjećalo na normalan dom i bilo mi je lakše,jer su one bijele sobe bilo nekako zagušljive i monotone.

''Plan mi je bio uzeti 2 oružja,pa sam zato pripremio samo dvije sobe.'' otvori vrata prva sobe i zatim druge koje su bile odmah jedna pokraj druge. 'Netko će morati dijeliti.'' pogledam u malu djevojčicu koja nije ništa rekla otkad smo se vidjele,izgledala je povučeno,a tko ne bi i bio?Njoj je još gore nego nama. ''Mislim da bi cure trebale biti skupa.'' Dorian napokon progovori i susretnem se po prvi put s njegovim prodornim zelenim očima.Nosio je crnu kapu koja mu je prekrivala kosu,tako da ne znam kakvu je boju ispod nje imao. ''U redu.'' Arron se okrene prema nema. ''Slažete li se onda?'' kimnem glavom bez riječi i uđem u sobu koja je imala dva kreveta.Zidovi su bili obojani u svijetlo smeđu boju,a na kraju sobe se nalazio veliki ormar.Kreveti su bili zaobljeni s čistom posteljinom.Nisam si mogla pomoći već pogledati prema prozoru.Primjetila sam da je bilo zamračeno.Približila sam se prozoru i upitno pogledala Arrona.Odjednom sam tražila dopuštenje za sve,bilo me je strah išta učiniti,bez da upitam nekoga.Uprem malo dugme pokraj prozora i iznenadna svijetlost u dari mi u oči.Osjetila sam kako se mala djevojčica gura pokraj mene.Propela se na prstiće kako bi mogla vidjeti kroz prozor.Pomaknem ruku i raširim oči.Beskonačni pogled na zelenu šumu s ogromnim drvećima,koje nikada prije nisam mogla vidjeti,pa ni u knjigama.Sve je izgledalo tako izmišljeno.Nebo nije bilo obične plave boje,već sviejtlo ljubičaste,Očekivala sam vidjeti ogromne zglade,brodove koji lete,ali ovo je sasvim bolje.''Mogu?'' Dorian upitno pogleda malu djevojčicu,pa ona kimne glavom.Lagano ju je primio za struk i prodigao kako bi mogla vidjeti svu tu šumu.

''Kakvo je ovo mjesto?''  usudim se upitati Arrona koji nas je gledao s malim osmijehom.Od svih gospodara on je izgledao ljubazno i nekako je se činio da ima strpljenja za razliku od drugih koji su očekivali da se odmah prilagodimo. ''Ovo je Fiora.'' nasloni se na vrata,dok mi i dalje promatramo kroz prostor.Fiora.Što bi mama rekla kad bi vidjela ovo? Zašto su mi kroz glavu prošli Tommy,Armina,Amber...Na trenutak sam zamislila kako šetamo kroz gustu šumu istraživajući novi svijet.Zar je moguće da nešto ovako postoji?Nešto puno bolje od New Yorka ili gore?

''Imat ćete vremena istraživati sada vam je potreban odmor.'' pročisti grlo,pa nastavi. ''Slobodno možete ostati i upoznati se.'' pogledam u malu djevojčicu kojoj još ime nisam znala,pa u Doriana.

''U redu.'' Dorian odgovori,pa Arron zatvori vrata.Nikada nisam bila dobra u upoznavanju novih ljudi,uvijek sam se osjećala neugodno oko stranaca i nisam znala kako započeti razgovor.

''Mislim da se nismo službeno upoznali.'' ispruži ruku ''Ja sam Dorian.'' primim njegovu ruku i lagano je stisne. ''Marie.'' odvratim tiho u strahu nakon što sam izgovorila svoje ime.To nam je bilo zabranjeno,dobit ćemo novo ime i više nikada nećemo smjeti koristiti naša prava imena. ''A kako se ti zoveš?'' ćućne pokraj djevojčice koja se skupi na krevet. 

''Čini se da ne želi razgovarati.'' kažem sama sebi,ali me Dorian čuo. ''S vremenom hoće.'' kaže  samouvjereno. ''Svi smo ipak prestrašeni,samo neki to bolje odglume.''

''Zašto skrivaš svoju kosu?'' upitam ga,na što se on malo lecne.''Zato što je...'' nasmješi se i povuče kapu u stranu. ''Crna.'' izustim umjesto njega.On je prvi osim mene koji također ima crnu kosu.

''Izgleda da se ja i ti nismo proslavili što se tiče boje kose.'' nasmješim se i primjetim da nas je djevojčica slušala,jer je također gledala prema svojoj kosi. ''Moram priznati da mi je laknulo što vi imate normalne boje kose,jer od svih silnih boja koje sam vidio ovo je odmor za oči.'' procijedi tiho i nasloni se na zid. ''Podsjeća na dom.'' kažem,jer sve što je izgledalo normalno,podsjećalo me je na dom.

''Da.'' zatim nastupi kratka tišina. ''Sviđa mi se tvoja kosa.'' nasmješim se i pružim ruku prema djevojčici.Njezina kosa je bila iste boje kao i moja,pa mi je bilo drago gledati. ''Mogu?'' kimne glavom i pusti me da uzmem pramen njezine kose.Meka i predivnog sjaja.Izgledala je tako krhko i imala sam unutrašnji nagon da je zaštitim od svega što slijedi.Ne želim da se njezin život potpuno ugasi,iako i ovaj novi život nije onakav kakav bio trebao biti,jer su naša srca sada tvrdi kristali bez pulsa i dotoka sviježe krvi.

''Marie?'' trznem se kad me pozove. ''Kako si umrla?'' zgrčim se,jer mi kroz glavu prođu slike svađe s Tommyem i nakon toga tupi udarac i bol. ''Oprosti nisam te to trebao pitati.'' namršti se i projuri do vrata.Nisam stigla reći da nema veze i da je u redu što je to pitao,jer je već izašao iz sobe.Treba mi vremena da se naviknem na ovo,treba mi vremena da pobjegnem odave,a koliko zapravo imam vremena?

Ljubičasto nebo je opet mjenjalo svoju boju.Sudeći prema tamnioj boji koju je poprimila,pala je noć.Odem na drugi krevet i skupim se poput malog dijeteta.Trebam ostati hrabra,sutra će možda biti najteži dan.Sutra ću zasnati što zapravo znači biti oružje i što novo posjedujem? Osjećam velike promjene svake minute.Moj vid se izoštrio i čujem najmanji šapat u zraku.Reagiram brže na kretenje,moji refleksi su se poboljšali u nekoliko sati.Valjda to znači postati oružje,ti znači biti živi mrtvac sa zarobljenim sjećanjima koje ne smijem probuditi radi sebe.

-------------------------------------------------

Jutro ljudi ! :D Oprostite što ste morali malo duže čekati s nastavkom.Nadam se da uživate ,iako sada nije napeto bit će samo nastavite čitati ;) Molim vas ostavite vote i komentar užasno mi puno znači <3 zanemarite greše i hvala svima koji čitaju !