Maylin

2.

Zrak je odjednom postao zagušljiv,a srce mi je počelo lupati nenormalnom brzinom.Koraci su me trgnuli,pa sam još jednom rukom stisnula svoj džep gdje sam spremila papir. 

''Je li sve u redu?'' James upita gledajući me u oči.Mahnula sam glavom bez riječi i krenula prema njenom stolu.Sad sam sigurna da se nešto čudno događa,a ne mogu njemu reći,jer mi ionako neće vjerovati.Vrhovima prstiju prelazim preko njenog stola pažljivo gledajući papire.Uzmem hrpicu papira i brzo ih listam.Primjetila sam neke čudne crteže,odnosno znakove ne znam ni sama što je to. ''Što je tu zanimljivo?'' namrštim se na njegove pitanje i svaki put kad je virio pored mene. ''Rekla sam ti da ne moraš dolaziti sa mnom kad te ove stvari već ne zanimaju.'' kažem oštro i udaljim se par koraka.Još jednom pogledam crteže.Bili su to neki kvadratići s točkom u sredini različitih oblika,mada nisam mogla pročitati što pored piše jer je ona sigurno u žurbi pisala njihova značenja.Brzo pogledam na sat i shvatim da ako sada ne krenem prema školi zakasnit ću,a obećala sam tati da idem.

''Idemo.'' promrljam brzo i pokupim svoje stvari.Vratit ću se,pa makar sama morala uzeti ključeve.

''Gdje su ključevi?'' James upita dok pali auto.Zgrčim se na sjedištu držeći ih u rukama. ''Ja ću ih vratiti kad dođem iz škole.'' usudim se to reći promatrajući njegovo sumnjičavo lice. ''Zar nije lakše da ih odmah meni predaš?'' uputi mi jedan pogled i zatim nastavi gledati prema cesti. ''Molim te....'' promucam tiho,jer mi ništa drugo nije preostalo već ga moliti.Duboko je izdahnuo i znala sam da će mi dopustiti da ih zadržim danas.

(...)

''Poslije škole odmah dođi kući,ako zasnam da si bila u labaratoriji bit će problema i to ne samo od mene već od tate.'' ljutito dobaci i povuče ručnu. ''Dobro.'' kažem i brzo izađem iz auta.Osjećam se krivom zbog toga što ću otići ponovno u labaratoriji,ali dotada ću već smisliti plan.Možda je dovoljno reći da mi je autobus pobjegao ili gužva u prometu.Ponekad se isplati živjeti u New Yorku.

Bilo je užasno vruće,a ja sam mrzila dolaziti u ovu rupu gdje nisam bila pretjerano zanimljiva drugima,osim u slučaju ponižavanja tada sam im bila glavna meta.Podignem glavu i primjetim još onih papira s nestalim osobma,ne mogu vjerovati da su te osobe išle u ovu školu,a sada ih nema.Bilo ih je tako puno da moje oči nisu mogle pohvatati njihova lica.

''Dashner jesi li to ti?!'' zastanem i nasmješim se okrenuta leđima.Samo me je jedna osoba ovako dozivala. ''Znam da ti je moje prezime zanimljivo.'' kažem i primjetim da je trčao. ''Dugo se nismo vidjeli Tommy?'' pustim ga da me zagrli,a to rijetko činim. ''Nakon tjedan dana si dovukla svoju lijenu guzicu ha?'' 

''Bila sam bolesna,a jučer je bila peta godišnjica otkad je...Pa znaš već.'' uozbiljim se i nastavim hodati prema ulazu škole.Tommy je moj prijatelj još iz  vrtića,mada se čudim kako me trpi uopće,jer ponekad sama sebi idem na živce. ''Privlačiš poglede cura kao i uvijek.'' opalimo se smijati,mada nisam ništa slagala.Bio je visok,dobro građen,a njegova svjetlo plava kosa je odudarala bez sumnje. ''Ti si moja jedinaaa!'' rastegne,a ja mu brzo prekrijem usta svojom rukom.Drago mi je što je nastojao držati me veselom i odvlačiti mi pozornost od nepotrebnih misli.''Ne želim postati smrtna meta curama koje to tako silno žele.'' kažem i stanemo pokraj prozora. ''Ne mogu si pomoći,kad sam tako prokleto zgodan.'' rukom mahne prema zraku glumeći nekog zgodnog macana.

''Juhuu vas dvoje!!'' trgnemo se i ugledamo našu vrckavu 'modnu frendicu'  Arminu.Zakolutam očima,jer znam da će me satrati svojim bezpotrebnim pitanjima o tome gdje sam bila,šta sam radila? Trebam li promjeniti svoj izgled? Dodati malo šminke kao što to rade sve ostale cure.

''Armina kamo si krenula sa tom kutijicom?'' Tommy me zakloni od njezina pogleda,dok ja pokušavam suzdržati svoj smijeh.Prošli tjedan sam joj obećala da me slobodno može našminkati,ako će me pustiti na miru i naravno bez suvišnih komentara na moje oblačenje. ''Tommy makni se,ja i Marie imamo dogovor zar ne?'' ugledam njezinu glavicu i široki osmijeh na licu.Iako smo bile najveća suprotnost koja se može naći u ovoj školi dobro smo se slagale,a da pritom kažem da je ona inzistirala da se druži sa mnom kad me je prošle godine ugledala u školskoj dvorani.Kaže da je osjetila nekakav poziv i pozitivnu energiju,ako mene pitate pomalo je i čudna. ''Rado bih ti dozvolila da me našminkaš'' kažem sarkastično i pogledam prema Tommyu koji je pucao od smijeha ''Ali moram na sat matematike,kužiš?''

''Kuži ona.'' Tommy reče i brzo me povuče za ruku. ''Drago mi je da si ozdravila!'' njezin glas odjekne hodnikom i natjera me da se nasmješim još jednom danas.Kladim se da su njih dvoje smilili plan da me nekako oraspolože i drago mi je.Pomislila sam da će biti bezvoljni ili da će me gledati s nekim žaljenjem.Sjela sam u svoju klupu,privlačeći par pogleda i naravno započelo je šuškanje o meni o tome kako sam odvratna i jadna i kako netko poput mene može biti prijatelj s Tommyem.

Zanemarim njihove poglede i sjetim se onog papirića i ključeva.Možda bih mogla povesti Tommya,mada ne znam je li to dobra ideja.Tommy zna sve o mojoj prošlosti i o tome koliko se zanimam za svoju mamu i što je točno istraživala.Odlučit ću u zadnjem trenutku to već dobro znam.

(...)

''Zar ne ideš s busom?'' Tommy upita dok prolazimo pokraj stanice za autobus. ''Danas ne.'' odgovorim hladno i skrenem u jednu od onih mračnih ulica. ''Ne sviđa mi se kamo si krenula.'' ubrza korak i stane pored mene. ''Tommy idi kući.'' dodam ovaj put još hladnije.Trebala sam ga nekako natjerati da ode,ali nisam uspijevala.Noć je već pala,ali svjetlost u ovim ulicama je bila jako slaba.Jeza je prozujala mojim tijelom,no ipak idem prema labaratoriju bez obzira na sve.Krzo glavu su mi prolazile mamine riječči na papiru,početak katastrofe,mrlja krvi koja je sigurno bila njezina.Nakon 15 minuta hoda  i dalje smo koračali u tišini.Znao je da  neće ništa izvući iz mene,osim ako ja sama ne kažem,ali strpljivost je bila njegova najveća vrlina kao i upornost.

''Čuješ li nešto?'' oboje zastanemo osluškivajući.Pogled mi zapne prema velikim kantama za smeće.''Tamo.'' uprem prstom,a on krene ispred mene. ''Hej jesi li dobro?'' stanem pokraj Tommya i ugledam djevojku čije je lice bilo puno modrica,a odjeća pdrpana.Izgledla je promrzlo. ''Molim vas nemojte me voditi tamo! Molim vas!'' njezin vrisak je bio užasan.Pomalo me je bilo strah,ali on je bio smiren i čvrsto je džrao.

''Što ti se dogodilo? upita je.

''Oni dolaze po mene!'' 

''Smiri se sve će biti u redu...Marie?'' Tommy mi pokaže da je uhvatim za drugo rame jer sama nije mogla hodati.

''Labaratorij je tu.'' kažem dok vučem njezinu težinu. ''Labaratorij?'' 

''Kasnije ću ti objasniti sada nemamo vremena zar ne?'' složi se sa mnom i nastavimo hodati.Tko je ova djevojka?

----------------------------------------------------

Jutro ljudi! Nadam se da vam je se nastavak svidio molim vas da ostavite komentar i vote puno bi mi značilo <3 Stvarno želim da ova priča uspije,zanemarite greške :)