Maylin

16.

Prošlo je točno tri dana i još nisam čula nikakve vijesti od Hiyoko.Ponekad bi tijekom noći dok su se straže mjenjale,iskrala samo kako bi vidjela da se ne pretvara u nekakvo čudovište.Jedine promjene koje sam vidjela da su njezine rane potpuno zacijelile,a kosa joj je bila duža nego inače.Dosezala je pravo dužinu njezinih leđa,a crna boja je još bila vidljivija nego prije.Kao da se pretvorila u novu osobu.Primjetila sam da ih Arron stalno obilazi zajedno s malom djevojčicom.Sjeli bi pokraj,dok im je on pričao.Izgledao je poput oca koji je se brinuo za svoju bolesnu dijecu i nikada nisam vidjela nijednog gospodara kao njega.Bio je osjećajan i dobronamjeran za razliku od većine njih.Zar mu je stvarno toliko stalo do njih? Ili samo zbog jnihove crne kose,zbog velike moći koje posjeduju za razliku od drugih oružja...

''Roxy?'' Camilin pospani glas me zaustavi ispred vrata. ''Zar ćeš opet ići tamo?'' upita me,jer je dobro znala kako sam se svaku večer iskradala. ''Da.'' kratko odgovorim i čekam da bijeli stražar ode. ''Zašto se toliko brineš za nju?'' podigne glavu s jastuka.Zapravo ni sama nisam znala pravi odgovor na to pitanje.Osjećala sam nekakvu obvezu da je zaštitim od prvog trenutka kad su je dovelu u našu sobu.Valjda je uzburkala moj dosadni život u proteklih 50 godina. ''Ne znam...'' promljam sebi u bradu i ostavim je bez pravog odgovora.Tiho sam se krećala hodnicima izbjegavajući senzore koji bi se domah upalili kada bi učitali moje kretanje.Kada ste dugo ovdje naučite i malu sitnicu u svakom kutu,tako da mene ništa nije moglo zaustaviti.

Zaustavim se kad stignem do labaratorija.Hiyoko nikad nije spustila zastor na velikom prozoru,tako da sam mogla promatrati cijelu prostoriju izvan.Primjetila sam da je postavila puno biljaka,onih najljepših iz šume Fiore.To cvijeće je zaista bilo čudesno u svim bojama,protezali su se uzduž staklene kutije u kojoj su se nalazili Marie i Dorian.Sakrivali su najvažnije dijelove njihova golog tijela,jer sam pogled na neke dijelove je izazivao u meni sram i bilo je neugodno samo tako zuriti u njih.Bila sam zadovljna kad bih vidjela kako balonćići lete kroz masku,jer sam tako znala da dišu.Oči su im izgledale mirno i spokojno.Kao da su dugo čekali da napokon mirno odspavaju.Zbog cijevi na koje su bili priključeni osim kisika tako su ih hranili,poput infuzija u bolnici.Ali unatoč tome izgubili su dosta na tijelesnoj težini.Oružja ako se ne hrane svaki dan,lako mogu izgubiti na tijelesnoj težini,jer nama je potrebno više energije i snage nego normalnome čovijeku.Izoštrim svoj vid,jer mi se učinilo da je Marie polako otvarala oči...

Marie's P.O.V.

Blaga zelenkasta svijetlost mi je udarala u oči...Ako sam mrtva,voljela bih odmah vidjeti svoju majku.Želim da ova agonija prestane,želim se probuditi iz noćne more.Voljela bih još jednom čuti glas od male Amber i osjetiti tatin mirni pogled.Još jednom se posvađati s Jamesom i pojesti zadnji sladoled s Arminom i Tommyem.Oh,kad bih mogla...

Osjećaj čudne boli se vrati u mene i ucijelo moje tijelo.Nisam mrtva.Skupim snage da otvorim oči i shvatim da mi noge ne dodiruju pod.Plutala sam u čudnoj vodi potpuno gola ne shvaćajući gdje se nalazim i kako sam dospijela ovdje.Zadnje čega se sijećam,je bila užasna bol i vatra koja je proždirala cijelo moje tijelo.Vid mi se izoštravao i mogla sam vidjeti vlastiti odraz kroz staklo koji se reflektirao u unutražnjosti.Nisam prepoznala vlastiti odraz i trebalo mi je par sekundi da shvatim da je to zapravo moje lice i moja sada iznimno duga crna kosa.Sve je izgledalo nekako usporeno.čudne biljke koje nikada nisam vdijela su okruživale to staklo i pružale mi nekakav unutrašnji mir.Posegnem rukom da ih dodirnem polako plutajući,kad shvatim da su mi cijevi priključene na tijelo,a maska je zadržavala moj dah.Ipak pružim ruku i vrhom prstiju dodirnem staklo...

Roxy's P.O.V.

Brzo kucam šifru na vratima koju sam upamtila zadnji put kad je Hiyoko bila ovdje.Vrata se napokon otvore uz odobrenje,no tada je već bilo kasno.Marie je posegnula rukom prema staklu.Vrhovi njezinih prstiju su odmah izazvali veliku pukotinu.Zar je moguće da će se debelo staklo koje je bilo nemoguće probiti rukom,samo tako raspasti samo njezinim blagim dodirom.Marie raširi oči u šoku,kada staklo napokon pukne,a cijela voda počne curiti sa svih strana,dok njezine tijelo pada na tvrdi beton.

''Marie!'' vrsinem i isključim sve uređaje kako voda ne bi došla u doticaj sa strujom.Sobu je ispunio potpnu mrak,a jedina svijetlost je dolazila iz staklene kutije u kojoj se nalazio Dorian koji je još spavao.

''Marie!'' ponovim još jednom i skočim u veliku lokvu kako bi došla do nje.Nepomično je ležala,a njezina kosa je plutala vodom poput crnih valova.Pružim ruke prema njoj i uspijem je smjestiti u sjedečki položaj.Njezine oči su prelazile preko poda,a ja sam micala staklo koje se nalazilo oko nas. ''čuješ li me?'' upitam je boježljivo nadajući se da zna tko sam ja.''Ljubičasta kosa.'' nasmiješi se i zatim me pogleda s tugom u očima. ''Roxy.'' brzo je zagrlim od sreće jer me prepoznala.Nije nikakvo čudovište.Ona je samo dijevojka koja nije zaslužila da joj se dogodi prokleta nesreća. ''Bit ćeš dobro Marie,ja sam tu.'' dohvatim drugom ruku bijeli ogrtač i prekrijem njezino tijelo.Trebam nekako zovnuti Hiyoko.

''Za ime Fiore!Što se ovdje dogodilo?!'' ugledam Arrona kako u šoku gleda u Marie zatim u mene. ''Probudila se i...Staklo se slomilo jer ga je dodirnula,ja-'' pokušavam naći najbolje riječi da objasnim situaciju,ali mislim da je sam shvatio što se dogodilo.Prišao je bez riječi i primio njezine tijelo,čvrsto držeći bijeli ogrtač na njezinom tijelu. ''Roxy vrati se u svoju sobu.'' reče uznemireno,pa brzo istrčim iz sobe kako je i rekao.''Ne brini se za Marie,bit će dobro.'' još jednom me pogleda i zatim uđe u lift koji je vodio na kat gdje su spavali liječnici uključujući i Hiyoko.

Ovo će biti duga noć...

-------------------------------------

hej ljudi :D Evo nastavak kako sam i rekla :) Nadam se da vam je se svidio,molim vas ostavite vote komentar puno bi mi značilo,zanemarite greške :P