Maylin

8.

Marie's P.O.V.

Čudni trnci prolaze kroz moje tijelo i ne osjećam se živom.Je li ovo sve san? Jesam li na trenutak vidjela djevojku čudne ljubičaste kose koja mi je govorila da se borim i da ostanem živa?

''Budi se.'' čujem tiho mrmljanje sa strane i prisilim sebe da otvorim oči.Žarka svijetlost me omami i pokušavam doći do daha.Vid mi je sve jasniji.Potpuno bijela soba čudnog mirisa sa visokim stropom dokle moje oči sežu.Uređaji koji se neprestano glasaju i paraju moje uši.Gdje sam ja? Što se dogodilo sa mnom?

''Hej gledaj ovdje?'' trgnem se kad me netko primi za glavu i raširi oči. ''Vid je u redu.'' mahnem glavom i ugledam ženu u ranim 30-ima,duge narančaste kose . ''Gdje sam ja?'' začudim se svom glasu i zatim se brzo primim rukama za vrat.Primjetim čudne cijevi koje su bile priključene na mojim rukama i nogama.''Smiri se.'' ozbiljno doda i vrati me u ležeći položaj. ''Kako se zoveš?'' upita me dok sam ja u potpuno zbunjenom stanju.Trebam li joj odgovoriti? Tko su oni? Što ja radim ovdje?

''Marie Dashner.'' odgovorim tiho,prisjećajući se svega što se dogodilo.Sigurna sam da me je auto udarilo,ne mogu zaboraviti tu bol.Moja noga?Brzo pogledam prema svojoj nozi koja nije imala nijednu modricu na sebi.

''Koliko imaš godina?'' nastavi s pitanjima gledajući u jedan papir. ''17''

''Njezino tijelo je potpuno obnovljeno,refleksi su u redu.Spremna je za povratak.'' promrlja i udalji se od mene.

''Mislim da je sve u redu s njom.'' okrene se prema dvojici muškaraca koji su također nosili bijele kute.Izgledali su kao neki znanstvenici,ali tako čudno odjeveni i tako čudnog izgleda.

''Tko ste vi?'' moj glas se gubio i nisam znala što da radim.Kako da se ponašam u ovoj situaciji kada ni sama ne znam što se dogodilo i gdje se nalazim,toliko je pitanja u mojoj glavi.

''Sve ćemo ti objasniti,sada imamo previše posla.'' kaže žurno dok uvode osobe koje su bile priključene na iste cijevi poput mene.Je li se i njima dogodilo isto što i meni?

Ispružim ruke i gledam svaki dio svoga tijela.Nosila sam neku prozirnu haljinu ,nešto poput bolničke,ali drugačije.Trgnem se kad ugledam nekakve robote kako mi se približavaju.

''Ne dirajte me!'' vrisnem,no njihov stisak je bio mehanički i jak.Nema sumnje ovo su roboti,a ne ljudi.

''Ne opiri se.'' začudim se njegovom glasu i nakon par sekundi odupiranja popustim.Nemam izbora.Ni strah mi ne pomaže,a moja zbunjenost nema kraja.

(...)

Nakon par minuta hodanja kroz duge bijele hodnike stali smo pokraj vrata s brojem '3214'. ''Dobrodošla.'' kaže i zatim otvori vrata sobe.

Stojim nepomično promatrajući prostor.Veliki prozori kroz koje nisam mogla vidjeti  zgrade New Yorka,već beskonačno crnilo.4 kreveta  okružena debelim spužvastim zidovima i još jedna vrata.Jedan od robota me gurne unutra i zatvori vrata.

''Stigla je!'' ugledam djevojku potpuno ljubičaste kose kako trči prema meni.Čvrsto me zagrli i zatim šapne ''Preživjela si.''  već sam  je vidjela.Ono nije bio san.Moja noga je bila potpuno zgnječena,a ona je bila pokraj mene dok nisam pala u nesvjest.

''Kladim se da imaš tonu pitanja za nas.'' odmakne se promatrajući me od glave do pete.

''Što se dogodilo sa mnom?'' upitam u strahu od iščekivanja.Ruke su mi se nekontrolirano tresle,pomislila sam da gubim razum,jer ništa od ovoga ne bi trebalo postojati.

''Sve ću ti ispričati.'' kaže s tugom u glasu i otvori ona druga vrata.Bila je to  manja prostorija koja je imala samo stol i par stolica.Okrenem se i ugledam djevojku bijele kose kako sjedi gledajući u pod. ''Vidi,vidi ipak si uspijela.'' doda sa čudnim podsmijehom dok hoda prema meni. 

''Ovo je Camilia.'' djevojka ljubičaste kose pokaže na nju. ''Ja sam Roxy.'' uputi mi mali osmijeh.Usudila sam se bolje pogledati njezino lice.Imala je sigurno 15 godina,dok je ova druga sigurno imala 19.

''Sjedni.'' reče i zatim mi se pridruži za stolom.Zašto sam ja ovako smirena?Trebam paničariti i vikati,ali ja i dalje slušam i čekam odgovore.

''Kako se zoveš?'' upita me kao da je to najnormalnija stvar o kojoj trebamo trenutno pričati. ''Marie.'' odgovorim tiho.

''Zaboravi to ime'' Camilia dobaci gledajući me u oči s nekakvom mržnjom. ''Camilia prestani.'' Roxy je odgurne i uhvati se za glavu. ''Odakle da počnem.'' promrlja i napokon me pogleda. 

''Ti si mrtva Marie.''

Roxy's P.O.V.

''Ti si mrtva Marie.'' kažem dok gledam njezino lice.Bila je tako zbunjena,a i ne krivim je.Ne postoji normalna reakcija kada joj sve ispričam.

''Mrtva?'' ponovi dok ponovno gleda svoje tijelo i opipava ga. ''Tehnički da.'' Camilia se ubaci i znam da je uživala gledajući kako ona pati potpuno zbunjena,jer misli da je sama i da joj nitko ne može pomoći. 

''Pretpostavljam da si imala nekakvu nesreću zar ne?'' upitam je.

''Auto...Tommy...Ja.'' pokušavala je ispričati što se dogodilo,ali izgleda da joj nisam trebala onako reći da je mrtva. 

''Udarilo te je auto?'' kimne glavom,a ja izdahnem.Pa sigurno je prošla bolje nego ja. 

''Ti nisi potpuno mrtva,ali tvoje srce više ne kuca.'' stavim ruke na stol i uzmem jednu njezinu. ''Svi smo prošli kroz istu bol kao i ti.Naši lovci su te sigurno našli u bolnici.'' sjetim se onih rupica na njezinim rukama,bila je priključena na aparate sigurno.

''Primjetila si kako osobe nestaju u New Yorku?'' čekam bilo kakvu reakciju od nje,samo da pokuša shvatiti. ''Sve te nestale osobe su zapravo završile ovdje.'' 

''Ovdje? One su mrtve?'' ustane sa stolice,a Camilia potrči i vrati je ponovno na mjesto.Barem zna šta treba raditi. ''Ja sam imala normalan život kao i ti,ali dogodila mi se nesreća i dobila sam novu priliku za život,ali drugačiju.''slegnem ramenima i ustanem sa stolice. 

''Nema povratka,ne možeš se vratiti kući jer je ovo sada tvoj dom.''

''Ti se šališ? Je li ovo neka predstava?'' počela se histerično smijati,ne vjeruje mi ni jednu riječ.

''Slušaj me.'' ćućnem i pogledam je u oči. ''Kroz tvoje tijelo više ne teče normalna krv,već krv kristala.Ti si sada oružje koje služi svome gospodaru.''

''Oružje?'' Camilia joj pruži ogledalo. ''Pogledaj se.''  Marie uzme ogledalo i podigne ga prema svome licu. ''Moja kosa.'' baci ogledalo koje se razbije odmah pokraj mene.Ptrči u kut jecajući. ''Ovo je sve san,probudit ću se ja vam ne vjerujem,ja nisam mrtva.''

''Da te naši lovci nisu pronašli ti bi onda zapravo bila mrtva,oni su ti dali priliku da počneš ispočetka da se boriš za osobe koje voliš,ali u sjeni.'' kažem a ni sama ne znam kako da joj to objasnim.Jedan od gospodara će izabrati nju i tada će joj sve biti jasno.

''Sve ćeš shvatiti jednom kada ti pokažemo gdje živimo i kako preživljavamo.'' pogledam je tužno i poželim da sve ovo nestane,možda je prava smrt bolja nego ovaj život u sjeni,sjeni živoga mrtvaca.

----------------------------------------------------

Nadam se da vam je sada nešto jasnije xD  Sigurno ću pokušati više objasniti u sljedećim nastavcima,tako da neću vas ostaviti zbunjene :D Molim vas komentirajte,vote puno bi mi značilo :) Hvala svima koji me podržavaju ;)