Maylin

10.

''Vrijeme je da krenemo.'' reče Roxy pomalo nervozno gledajući u mene.Iako ni sama nisam znala što trebam raditi shvatila sam da neću ništa razumijeti osim ako sama ne vidim što se točno ovdje radi.Nemam izbora.

''Gdje je...''

''Camilia?'' kimnem glavom i stanem ispred nje.

''Ona je sigurno već tamo...Nije baš druželjubiva.'' kaže,mada sam i sama to primjetila.

''Samo polako,sve će biti u redu.'' sprema se pritisnuti plavo dugme pokraj vrata,valjda su tako zvali one robote. ''Još nešto.'' okrene se prema meni. ''Nemoj se iznenaditi kada uđemo u veliku dvoranu na dnu zgrade.Tamo je možda oko 200 pridošlica poput tebe potpuno zbunjeni,neki će možda vrištati ili plakati,zato nemoj posustati inače ćeš završiti na nekom lošem mjestu.'' doda pomalo oštro,kao da mi želi utjerati strah u kosti.

''Hoćeš li ti biti tamo?'' primim je za rame,pomalo prestrašeno.

''Mi ćemo vas gledati sa strane.'' odgovori i okrene se. ''Sad ili nikad.'' promrmlja i pritisne dugme.

Nakon par sekundi vrata puste paru i zatim se otvore.Primjetim dva robota kako kreću prema nama.

''Samo se opusti.'' pogleda me i zatim krećemo naprijed prema uputama robota.Prvi put sam mogla obratiti potpunu pažnju na hodnike.Bili su iznimno dugi,ali su se savijali poput kruga.Vrata su bila posvuda s brojevima.Pretpostavljam da su tu držali ostale ljude.Miris je bio iznimno čudan,a prozori nisu odavali nikakvu svjetlost,potpuno crni dok reflektiraju moj odraz.Izbjegavala sam se gledati.Osim moje promjene kose,osjećala sam ogromnu promjenu u svome tijelu.Osjećala sam se snažnijom iako nisam mogla osjetiti otkucaje srca koji su prestali raditi.Što bi mama učinila na mom mjestu? Je li ona vjerovala u nešto što je potpuno ludo kao ovo? Možda i je...

Mahnem glavom,jer se sad ne trebam prisjećati staroga života,ne sada.

''Nisam ti stigla sve reći,ali saznat ćeš i sama.'' tiho kaže kad smo stigli do prozirnog lifta.''Tišina.'' jedan od robota se oglasi i vrata se otvore.Kao malena sam mrzila liftove,uvijek me je bilo strah biti u njima,pogotovo kad bi trnci prolazili kroz moje tijelo do trenutka kada ono stane.

Stisnem šake dok krećemo puno brže nego obični liftovi prema dolje.Lift napokon stane i nađemo su hodnicima koji su bili potpuno crni,izgledali su nekako prirodnije,kao nekakvo podzemlje.

Koraci su bili sve glasniji dok smo krećali prema vratima čudnog oblika.U sredini je se nalazio plavi krug i bilo mi je čudno.Sva ta nova tehnologija koja se nalazi ovdje je iznimno opasna.

''Spremni za skeniranje.'' robot reče i Roxy stane u sredinu potpuno mirno.Plava traka se pojavi skenirajući njezino cijelo tijelo. ''Odobreno.'' 

''Kreni.'' reče pomićući usne ne puštajući glasa.Duboko udahnem i stanem ispred svijetla.Traka se pojavi prelazući prego moga tijela. ''Pridošlica.'' iznenadim se i zatim se otvore jedna vrata.Shvatila sam da moram sama ući,jer je Roxy morala ostati pokraj glupog robota.Okrenem se još jednom prema njoj prije nego što ću ući.Oklijevala sam. ''Sretno.'' kaže i vrata se zatvore.

Okrenem glavu u strahu od onoga što ću vidjeti.Šokirano raširim oči zbog mase ljudi koja se nalazila 10-ak metara ispred mene.Svi su imali boju kosu koja je upadala u oči.Zeleno,rozo,crveno,smeđe...Primjetila sam da ima i dijece.Zar su ova dijeca također imala nekakvu nesreću? Znači da su lovci uzimali i njih.Plakali su i vrištali baš onako kako je i Roxy rekla.Neki su bili u transu,dok su  drugi buljili u pod u strahu zbog onoga što dolazi.Podignem glavu prema stropu.Ogromna svijetlost je isijavala prema nama,a izgledalo je kao da se nalazimo u nekakvoj ogromnoj ziđanoj dvorani s tribinama.Bilo je dosta hladnije nego u ostatku prostorija u kojima sam bila.Progurala sam se kroz gužvu jer sam željela vidjeti što se nalazi iza.

Na drugoj strani su bili muškarci jednakih izraza poput naših.Prestrašeni,ljuti,tužni...Bili smo podjeljeni odnosno odvojeni od njih,mada ne znam razlog.Napokon ugledam Roxy kako mi maše sa strane. 'Držim ti fige' pročitam joj s usana,pa kimnem glavom.

''Što će se dogoditi s nama?''

''Hoću svoju mamu!'' 

''Prokleti bili!''

Svi ti glasovi su se mješali u mojoj glavu.Toliko mržnje i crne energije.Primjetim kako jedna djevojka kreće prema sredini dvorane koja je bila prazna.

''Što ona radi?'' pitali su se oko mene.Izgledala je potpuno šokirano,kao da nije pri sebi. ''Pustite nas van!'' vikne dok masa šapće i mrmlja. ''Čudovišta! Ubili ste dijecu!!'' počne se čupati za ruku sve dok skupina robota nije došla do nje.Jedan ju je primio za rame i prisilio da klekne ispred njega.Suze su tekle niz njezino lice.Bila je mlada,možda moje godište.Nisam si mogla pomoći već pitati kakav je njezin život bio ili život ostalih ljudi u ovoj dvorani? 

''Prokletnici...'' promrmlja i zatim robot ispruži ruku. ''Nisi zaslužila našu milost.'' reče i njegova ruka poprimi okrugli oblik poput oružja s laserom.

''Ne...'' promucam,ali uzalud.Robot opali prema njezinoj glavi koja je potpuno nestala,a njezin ostatak tijela se sružio ispred njega.Ubili su je.Umjesto krivi,na podu se nalazila lokva kristala...Prekrijem usta rukama.Ubili su ju? Hoće li se ovo dogoditi nama.Svu hrabrost koju sam imala,potpuno je nestala nakon ovog trenutka.Oni su čudovišta...Mi smo samo lutke kojima oni upravljaju.Vid mi je bio maglovit,a oko mene je nastao kaos,bilo je sve gore.

''Tišina!!'' trgnem se na gromoglasan glas koji je dolazio odozgor.Roboti su odvukli njezino tijeli i počistili iza sebe u roku dvije sekunde.Kao da se ništa nije ni dogodilo...

''Napravite mjesta za gospodare!'' roboti su prolazili između nas i redali nas na dugu liniju u redove.Jedan red iza drugog duž cijele dvorane.Noge su mi se nekontrolirano tresle,zbog šoka i nevjerice.Nisam željela vjerovati u ovo.

Nasuprot nas vrata se otvore i skupina od 50-ak ljudi stupi u dovranu.Izgledali su poput robota,ali su to bili crni oklopi,poptuno čvrsti i moćni.Bili su ljudi i nisam to očekivala.Muškarci i žene raznih godina,ali naravno nije bilo dijece među njima kao ovdje.

Muškarac kose plave poput noći istupi između nas.Na svijetlu sam mogla vidjeti ožiljak na njegovom lijevom oku koji se slagao s ostatkom njegova lica.

''Dobrodošli!'' izusti,ali ovo nije nikakva dobrodošlica.Upravo su ubili djevojku ispred naših očiju bez ikakve milosti.

''Žao nam je što su Bijeli čuvari ovako postpuli prema novoj pridošlici,to nam nije bila namjera.''

''K vragu nije!'' dečko vitak i brz se progura između redova i stupi na sred dvorane.Strah je prošao kroz moje tijelo.Ubit će i njega.

''Što ste vi? Što ste učinili s nama?'' reče u očaju.Okrenem glavu i primjetim kako se skupina robota približava.Ne,ne,ne...

''Stanite!'' gospodar tamne kose ih zaustavi. ''Odmaknite se!'' pogleda ih gnjevno,a oni se ukipe na mjestu. ''Slušaj me pridošlico.'' okrene se prema dečku ''Dorian...Zovem se Dorian.'' izsuti on i mogla sam osjetiti koliko je hrabar bio.Zavidila sam mu...

''Zaboravi to ime.'' doda gospodar.Prisjetim se kako mi je tu istu rečenicu Camilia rekla onog dana. ''Dorian je dio prošlosti...Ponovno si se rodio i kao sva novorođena dijeca tebi i ostalim pridošlicama bit će dodjeljeno novo ime...Naravno ako vas jedan od gospodara izabere.'' reče smireno kao da suosjeća s njim.Znali on patnju kroz koju mi prolazimo?

-----------------------------------------

Heej! :D Nadam se da vam je se nastavak svidoi,molim vas da komentirate ovaj nastavak stvarnooo me zanima što mislite o ovome i kako se radnja odvija? Ako vam je dosadno ili imate neku primjedbu slobodno recite sve prihvaćam :) Uživajte u ostatku dana,hvala vam <3