Epizoda 22 - Zbogom Deniz (Deo 9)

120 10 2
                                    

Čim je završio s jelom otišao je.Želela sam da ovo što pre raspremim.Makar pre nego što se Deniz probudi.Salih se odjednom vratio u kuhinju dok sam skupljala sudove.Iznenadio se.Nije ni sanjao da će zateći nekoga u kuhinji.

-Šta to radiš?

-Rekoh da operem sudove.

-Zašto?

-Pa ti si nam spremio doručak, a ja rekoh da operem sudove.

-Ne moraš ništa ti da radiš.Dolazi radnica za to.Ti ćeš samo da se opuštaš.

-Kako da ne.Salih, molim te.Poludeću.Toliko sam nervozna da ću zaklati nekoga! Pusti me da radim nešto.

-Dobro dobro.

-I ne treba ti radica.Makar ne za kuhinju.Ja ću sve da radim.

-Ah...Ma idi bogati.Ti ne umeš ni jaje da skuvaš.-rekao je kroz smeh.

-Kako da ne.U moje umeće ćeš se uveriti već danas.

-Hajde, da vidimo.

-Ti...Dobro nebitno.

-Reci reci.

-Nije bitno stvarno.Elčin, iako možda ne veruješ...U ovu kuću si donela nešto posebno-radost.Dobro je da si tu.-rekao je i izašao.

Tako sam ostala, začuđena.Pitala sam se da li sam ja to dobro čula ili je on rekao "dobro je da si tu".Bio je previše čudan.Makar meni.I defninitivno se nije uklapao u sliku zlobnog mafijaša koji ubija ljude kao da gađa u jabuke.Jednostavno nisam više mogla da ga povežem s tim čovekom.Gledala sam za njim dok je odlazio. Mislila sam kako ću ovako moći da ga bolje upoznam jer te oči imale su onaj tužni pogled koji mi je i te kako poznat.I bilo mi je žao.Želela sam da makar jedna osoba u ovoj odvratnoj priči nema taj pogled.Ali izgleda da je to bilo nemoguće.Iz mojih depresivnih misli me je zvono probudilo.Krenula sam ka vratima kao da oduvek ovde živim.Otvorila sam ih, a ugledala sam dva momka koji su blizu tridesetih rekla bih.

-Dobardan.Izvolite.Kod Saliha ste došli?

-Z-Z-Zara?

Izgledali su tako uplašeno.Pobledeli su.Ponavljali su to ime.Međutim, nisam znala tačno o čemu pričaju.U tom trenutku je naišao Salih iz dnevnne sobe.

-Elčiin, da li je to došao neko?-upitao je Salih iz dnevne sobe.

-Da.Mislim da su došli kod tebe.

-Aa vi ste.-došao je i izgovorio ugledavši ih i dodao-Hajde uđite momci.

-Uđite-ponovila sam, a oni su plašljivo koračali i okretali se stalno gledajući me.

-Uđite momci.-ponovio je Salih.

Momci su ušli ali u njihovom pogledu se video strah i doza nepoverenja.Lagano su svi seli, dok sam ja stajala.

-Čime da vas ponudim.Može kafa?

-Momci, pitala vas je devojka nešto.

-Može kafa.-rekao je prvi.

-Da, da.-rekao je drugi.

-Dobro, kakvu kafu pijete?

-Svi pijemo gorku.

-U redu.

Otišla sam a nisam ni slutila kakvu sam reakciju izazvala.Nisam primetila očiglednu fizičku sličnost između devojke sa slike i mene.Tako da mi je i reakcija ovih momaka bila baš čudna. Zanemarila sam to i nisam ni slutila šta se dešava u dnevnoj sobi.

Lovorov list (1. Sezona)Waar verhalen tot leven komen. Ontdek het nu